Laura Pausini (; rođena 16. maja 1974.) italijanska je pjevačica i tekstopisac. Proslavila se 1993. godine pobjedom na 43. muzičkom festivalu u Sanremu u sekciji novih umjetnika sa svojim debitantskim singlom "La solitudine", koji je postao italijanski domaći i međunarodni hit. Njen istoimeni debi album objavljen je u Italiji 23. aprila 1993. i kasnije je postao međunarodni uspjeh, prodavši se u dva miliona primjeraka širom svijeta. Njegov nasljednik, Laura, objavljen je 1994. i potvrdio je njen međunarodni uspjeh, prodavši se u tri miliona primjeraka širom svijeta.
Pausini je objavila 15 studijskih albuma, dva međunarodna albuma najvećih hitova i jedan kompilacijski album samo za anglofono tržište. Govori četiri jezika: engleski, italijanski, španski i portugalski. Uglavnom nastupa na italijanskom i španskom, ali je snimala i pjevala pjesme i na portugalskom, engleskom, francuskom, njemačkom, latinskom, kineskom, katalonskom, napolitanskom, rumunskom, romanjolskom i sicilijanskom jeziku.
Pausini se pojavila kao trener u meksičkoj i španskoj verziji međunarodne televizijske franšize The Voice, bila je sudija u prvoj i drugoj seriji La banda, a također je sudija i na španskoj verziji međunarodne franšize X Factor. Godine 2016. debitovala je kao voditeljica estradne emisije, vodeći televizijsku emisiju Laura & Paola, s glumicom Paolom Cortellesi.
Godine 2004, Jason Birchmeier iz AllMusica smatrao je Pausininu prodaju "impresivnim podvigom za nekoga ko se nikada nije probio na unosno tržište engleskog jezika". Godine 2014. FIMI je potvrdio Pausininu prodaju od više od 70 miliona ploča nagradom FIMI Icon Award, čime je postala četvrta najprodavanija umjetnica u latino muzici i najprodavanija umjetnica latino muzike koja ne govori španski jezik.
Osvojila je brojne muzičke nagrade u Italiji i inozemstvu. Godine 2006. osvojila je Grammy, primivši priznanje za najbolji latino pop-album za ploču Escucha. Godine 2021. nominirana je za Oskara za najbolju originalnu pjesmu sa "Io sì (Seen)" iz filma The Life Ahead . Singl je također osvojio nagradu Zlatni globus za najbolju originalnu pjesmu, čime je postao prva pjesma na italijanskom jeziku koja je osvojila nagradu. Odlikovana je kao komandant Ordenom zasluga Republike Italije od predsjednika Carla Azeglia Ciampija i kao svjetski ambasador regije Emilia-Romagna.
Život i karijera Rane godine Kao starija kći, Laura Pausini rođena je u Faenci, u provinciji Ravenna od oca Fabrizia Pausinija i majke Gianne Ballardini. Odrasla je u Solarolu, maloj općini u istoj regiji.[A] Njen otac je bivši pijanista koji je također svirao kao za Fridu Lyngstad iz grupe ABBA i ušao u bend čiji su članovi kasnije osnovali italijansku pop grupu Pooh. Nakon što je postao umjetnik u piano baru, ohrabrio je Lauru da počne nastupati kao pjevačica. Prvi nastup uživo imala je 16. maja 1985. godine, kada je zajedno sa ocem pjevala u restoranu u Bolonji. Od tada joj je otac počeo davati časove pjevanja, a ona je nastavila nastupati zajedno s njim u lokalnim klavirskim barovima. U međuvremenu je počela i pjevati u crkvenom horu.
Godine 1987. snimila je svoj prvi demo album, koji je producirao njen otac i izdao za promociju njenih nastupa uživo. Pod nazivom I sogni di Laura, sastojao se od osam obrađenih i pet novih pjesama. Godine 1991. učestvovala je na Kastrokaro muzičkom festivalu pjevajući pjesmu Lize Mineli "New York, New York", ali nije uspjela doći do finalne faze takmičenja. Iste godine je učestvovala na još jednom pjevačkom takmičenju, Sanremo Famosi, koje je trebalo da posluži kao selekcija za novajlije sljedećeg muzičkog festivala u Sanremu. Uprkos tome što je proglašena zajedničkim pobjednikom sa još jednim takmičarom, Pausini nije bilo dopušteno da se takmiči na muzičkom festivalu u Sanremu 1992.
1993: proboj Zahvaljujući nastupima na lokalnim pjevačkim takmičenjima, Pausini je primijetio italijanski producent i tekstopisac Angelo Valsiglio, koji ju je upoznao sa menadžerom Markom Maratijem. Valsiglio joj je predložio "La solitudine", pjesmu koju je napisao s autorima Pietro Cremonesi i Federico Cavalli. Pausinina izvedba uvjerila je Valsiglia i Maratija, koji su htjeli da Pausini bude na audiciji za neke velike izdavačke kuće. Tokom jedne od audicija, upoznala je Fabrizia Gianninija iz italijanske kompanije Warner Music Compagnia Generale del Disco. Nakon što je ostavila pozitivan utisak izvođenjem neobjavljene pjesme Mie Martini, Pausini je dobila svoj prvi ugovor o snimanju, postavši jedan od prvih umjetnika koje je Giannini otkrio, a koji je kasnije pokrenuo karijere nekoliko talijanskih izvođača, uključujući Irene Grandi. mini|Pausini se proslavila 1993. godine, nakon pobjede na 43. muzičkom festivalu u Sanremu, koji se svake godine održava u Teatru Ariston u Sanremu, Italija. "La solitudine" je izabrana kao jedna od prijava u sekciji novih umjetnika 43. muzičkog festivala u Sanremu. Pausini ju je prvi put izvela 23. februara 1993. godine, tokom prve večeri takmičenja. Nakon što je primljena u finale održano 27. februara 1993, pobijedila je na takmičenju sa 7.464 glasa žirija i pobijedila Gerardinu Trovato sa "Ma non ho più la mia città", koja je zauzela drugo mjesto sa 7.209 glasova. Pjesma je također postala komercijalni uspjeh u Italiji, a i dalje je jedan od Pausininih najpoznatijih hitova.
Nakon uspjeha postignutog sa svojim debitantskim singlom, Pausini je počela raditi na svom prvom profesionalnom albumu Laura Pausini. Album je snimljen dok je Pausini još bila srednjoškolka na Institutu za keramiku "Gaetano Ballardini" u Faenzi, Italija, gdje je dobila diplomu nekoliko mjeseci nakon izlaska svog debitantskog studijskog seta. Izdat je od strane CGD Records u maju 1993, a prodat u 400.000 primjeraka u Italiji. Album je također promovisan kroz italijansku turneju na otvorenom tokom ljeta 1993. U septembru 1993, Pausini dobija telegato za otkrovenje godine.
Krajem 1993. album je objavljen u ostatku Evrope, dostigavši treće mjesto na nizozemskoj listi albuma i dospjevši na prvo mjesto u Belgiji. Također je postigao komercijalni uspjeh u Južnoj Americi, dobivši zlatni certifikat u Brazilu i Argentini. Svjetska prodaja Pausininog debitantskog studijskog albuma premašuje dva miliona primjeraka. Štaviše, "La solitudine" je postao radijski hit u Belgiji i Nizozemskoj, dostigavši peto mjesto na francuskoj listi singlova i dospjevši na prvo mjesto nizozemske liste Top 40 i flamanske liste Ultratop 50. Album je također iznjedrio singlove "Non c'è" i "Perché non torna più".
1994–1995: debi na španskom jeziku i međunarodni uspjeh U februaru 1994. godine, Pausini je po drugi put učestvovala na muzičkom festivalu u Sanremu, takmičeći se u sekciji "Veliki umjetnici" sa svojim radom "Strani amori ". Pjesma je zauzela 3. mjesto na takmičenju, iza "Passerà" Aleandra Baldija i "Signor tenente" Giorgia Falettija, i postala hit u Italiji, Nizozemskoj i Flandriji. Singl je pokrenuo njen drugi studijski album, Laura, objavljen u februaru 1994. Prema CGD Recordsu, prodan je u 150.000 primjeraka u Italiji u prvoj sedmici, s početnim isporukama od 200.000 primjeraka. Također je dostigao prvo mjesto na nizozemskoj top-listi albuma i ušao na top-liste u Belgiji i Švicarskoj, prodavši tri miliona primjeraka širom svijeta i postigao zlatni i platinasti status u Brazilu i Argentini, respektivno. Ostali singlovi s albuma su "Gente ", "Lui non sta con te" i "Lettera". Tokom ljeta 1994. godine, Pausini je učestvovala u italijanskoj putujućoj TV emisiji Festivalbar, došavši do finalne faze muzičkog takmičenja i dobila Premio Europa za svoj međunarodni uspjeh. Godine 1994. nagrađena je i svojim drugim Telegatom, dobivši nagradu za najbolju umjetnicu. U međuvremenu je započela turneju po Italiji kako bi promovirala svoj album.
Iste godine objavila je svoj prvi album na španskom jeziku, Laura Pausini, kompilaciju od deset adaptiranih verzija hitova sa njenih prethodnih albuma, u izdanju Dro Records. Ploča je postala najprodavaniji album 1994. u Španiji, gdje je kasnije certificirana kao dijamant od strane Asocijacije fonografskih i videografika Španije za prodaju veću od milion primjeraka. Pausini je bila prvi nešpanski umjetnik sa ovim rezultatom. Nakon komercijalnog uspjeha postignutog u zemlji, Španski institut za italijansku kulturu dodijelio joj je "Globo de Platino" za doprinos širenju italijanske kulture u Španiji.
Album je bio uspješan i u Latinskoj Americi, s platinastim certifikatom od strane Argentinske komore proizvođača fonograma i videograma, Asociación Colombiana de Productores de Fonogramas i čileanskog odjela Međunarodne federacije fonografske industrije. Štaviše, prva četiri singla s albuma, "La soledad", "Se fue", "Amores extraños" i "Gente", ušla su u prvih 30 na listi Hot Latin Songs koju je sastavio Billboard. Zahvaljujući ovim rezultatima, Billboard je Pausini rangirao kao "drugo žensko otkrovenje" 1994. godine, nakon Mariah Carey. Godine 1995, Pausini je također dobila Svjetsku muzičku nagradu za najprodavanijeg italijanskog izvođača i Lo Nuestro nagradu za najboljeg novog izvođača godine.
Njena prva ploča za britansko tržište bio je istoimeni kompilacijski album objavljen 1995, uključujući devet hitova na italijanskom jeziku i verziju na engleskom jeziku njenog prvog singla, "La solitudine (Loneliness)", čije je tekstove prilagodio Tim Rice. "La solitudine (Loneliness)" je prvobitno trebalo da bude objavljen kao singl u Ujedinjenom Kraljevstvu 19. juna 1995, ali je odložen i objavljen u septembru iste godine. I album i singl naišli su na vrlo slab komercijalni prijem, ne uspjevši ući na top liste u Ujedinjenom Kraljevstvu.
1996–1997: Le cose che vivi Nakon uspjeha koji je postigao Pausinin debi španski album, njen treći studijski set je objavljen 12. septembra 1996. na italijanskom i španskom jeziku, pod naslovima Le cose che vivi i Las cosas que vives. Počevši od tog trenutka, Pausini je snimila većinu svojih pjesama kako na svom italijanskom, tako i na španskom, u praksi koja je, prema riječima Jasona Birchmeiera iz AllMusica, "došla da definiše njenu karijeru i ukomponuje njen uspjeh". Specijalno izdanje albuma je također objavljeno u Brazilu, s još tri bonus pjesme na portugalskom.
Albumu je prethodio singl "Incancellabile", objavljen na italijanskim radio stanicama 26. augusta 1996. i nazvan "Inolvidable" u svojoj verziji za latinoameričko tržište. Ostali singlovi s albuma uključuju naslovnu pjesmu "Le cose che vivi", čija je verzija na španskom jeziku bila na vrhu Billboardove liste latinskih pop-pjesama, "Ascolta il tuo cuore", "Seamisai" i "Dos enamorados", koji nije objavljen u verziji na italijanskom jeziku. Album je prodat u 3,5 miliona primjeraka širom svijeta i dobio je platinasti certifikat od strane Međunarodne federacije fonografske industrije, za evropsku prodaju veću od 1 milion primjeraka. Na 9. dodjeli Lo Nuestro nagrada za latino muziku, Pausini je nominirana za pop pjevačicu i video godine za verziju na španskom jeziku "Le cose che vivi".
U decembru 1996. Pausini je bila među umjetnicima koji su pjevali za papu Ivana Pavla II tokom koncerta Natale in Vaticano, božićne predstave održane u dvorani Pavla VI. Tokom događaja izvela je obradu pjesme Johna Lennona "Happy Xmas (War Is Over)" i pjesmu "Il mondo che vorrei". U februaru 1997. također je pozvana kao gost na Međunarodni festival pjesme Viña del Mar u Čileu. Na dan 1. mart 1997. pokrenula je iz Ženeve svjetsku turneju u znak podrške albumu, održavši koncerte u Italiji, Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Španiji, Francuskoj, kao i u Sjedinjenim Državama, Kanadi i mnogim drugim američkim zemljama, uključujući Venecuelu, Brazil, Urugvaj, Argentinu, Paragvaj, Kolumbiju i Meksiko. Bila je to Pausinina prva međunarodna turneja, tokom koje je prvi put održala koncerte u zatvorenim arenama. U augustu iste godine, tokom posljednje večeri Festivalbara, dobila je Međunarodnu nagradu za uspjeh koji je postigla u inozemstvu.