Republika Bosna i Hercegovina bio je službeni naziv Bosne i Hercegovine od proglašenja nezavisnosti 1992. do potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. Proglašena je raspadom SFRJ, kao nasljednica njene federalne republike Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Prefiks "Socijalistička" uklonjen je iz naziva 8. aprila 1992. na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gdje je donesena službena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina. Nosila je taj naziv do potpisivanja Aneksa IV. Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995, koji je sadržavao današnji Ustav Bosne i Hercegovine.
Historija
Početak raspada Jugoslavije
U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već u proljeće 1990. počele su nastajati prve političke stranke na nacionalnoj osnovi: 26. maja 1990. Stranke demokratske akcije (SDA), 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Uvođenje višestranačkog političkog sistema u SR Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.
Prvi višestranački izbori
Prvi višestranački opći i lokalni izbori, održani 18. novembra 1990, raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SRBiH istovremeno za članove Predsjedništva, Skupštinu SRBiH, skupštine 109 općina i Skupštine grada Sarajeva. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.
Za izbor članova Predsjedništva SRBiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi glasačkog lista) na kojima su bili kandidati: Muslimani, Srbi, Hrvati i Ostali, koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima i narodnostima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SRBiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% delegatskih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% delegatskih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SRBiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.
Na osnovu izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.
Predratni period mini|252x252px|Izgled glasačkog listića za referendum o nezavisnosti. Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Republike Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine.
U političkom životu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu samo su se pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (Slovenija, Hrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake, te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (prema Ustavu SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost, a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.
Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, blizu Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je prerasla Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. augusta 1993.
Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status. Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.
Međunarodno priznanje nezavisnosti
Zemlje članice Evropske zajednice (EZ) su 6. aprila 1992, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države (SAD) priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija (UN). U isto vrijeme oružani sukobi u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine prerasli su u pravi rat, koji je prouzrokovao ljudske žrtve i materijalna razaranja.Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History. New York University Press. .
Prijem u Ujedinjene nacije
Nakon održanog referenduma i proglašenja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je Ujedinjenim nacijama dostavila aplikaciju za prijem u punopravno članstvo. Na osnovu tog zahtjeva, Vijeće sigurnosti ove organizacije je 20. maja 1992. na 3078. sjednici prihvatilo zahtjev, a na sljedećoj sjednici održanoj istog dana usvojilo rezoluciju broj 755 u kojoj se predlaže Generalnoj skupštini UN da u svoje punopravno članstvo primi Republiku Bosnu i Hercegovinu. Postupajući prema toj preporuci, Generalna skupština je na zasjedanju održanom 22. maja 1992. potvrdila preporuku Vijeća sigurnosti, a Republika Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica ove međunarodne organizacije.
Generalnoj skupštini UN-a se obratio tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić, a prijemu je prisustvovao i Predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović.
Prijemom u UN, Republika Bosna i Hercegovina je kao sukcesor nekadašnje SRBiH, u sastavu SFRJ, automatski postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ona ratificirala.
Ratni i poslijeratni period
mini|Slijeva nadesno, u smjeru kazaljke na satu: 1. Zgrada Izvršnog Vijeća gori u plamenu nakon što je pogođena sa srpskih položaja oko Sarajeva; 2. Maj 1992; Ratko Mladić s vojnicima VRS-a; 3. Norveški UN vojnik u Sarajevu. Veliki broj srpskih ofanziva je počeo u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje u Sarajevu je počelo 6. aprila. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) mora povući sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske (VRS). Naoružana i opremljena iz zaliha JNA, te podržana od paravojnih organizacija iz BiH i Srbije, Vojska Republike Srpske je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije naseljenom Srbima. Godine 1993, kada je bošnjačko-hrvatski sukob započeo između vlade u Sarajevu i samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oko 70% teritorije države je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske.Riedlmayer, Andras (1993). A Brief History of Bosnia-Herzegovina . The Bosnian Manuscript Ingathering Project. mini|Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995.