Livno (stariji nazivi: Hlivno,John Van Antwerp Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans, University of Michigan Press, 2006.Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svetlost, 1957.Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubič do god. 1347, Naklada "Matice hrvatske", 1897. HlijevnoNada Klaić, Ivo Goldstein; Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g; Grafički zavod Hrvatske, 1989.Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini , University of Michigan Press, 2006.) jest grad i naseljeno mjesto u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Površina grada iznosi 988,65 km2.
Najznačajnije je mjesto Livanjskog kantona, čije je kulturno i privredno središte. Grad leži na 730 m iznad mora, i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kojeg izvire i kraška rijeka Bistrica. Livno ima stabilnu, umjereno kontinentalnu klimu s jakim vjetrovima, hladnim zimama, nestabilnim proljećima, toplim ljetima i kišovitim jesenima. Ravnomjerno strujanje zraka i relativno visoka osunčanost sa oko 2250 sati godišnje (prema procjenama najveći broj sunčanih dana u zemlji) čine ga posebno povoljnim za život. Livanjsko polje, čije je Livno najveće mjesto, je najveće kraško polje u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Historija
Prethistorijsko doba Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potiču iz prethistorije, a kontinuirana naseljenost prostora Livanjskog polja potvrđena je arheološkim nalazima iz bronzanog i željeznog doba. U antičkim izvorima ovaj kraj vezuje se za prostor koji su nastanjivali Dalmati, jedno od najznačajnijih ilirskih plemena u jugozapadnoj Bosni i unutrašnjoj Dalmaciji.
Na gorskim obroncima oko Livanjskog polja evidentiran je veći broj vizualno povezanih i dobro branjenih gradina, a na području današnjeg grada Livna posebno se izdvajaju Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac, uz nekropole s tumulima i tragove podgradinskih naselja. Ovaj gradinski sistem svjedoči o razvijenoj prethistorijskoj organizaciji prostora i o odbrambenoj ulozi livanjskog kraja prije rimske vlasti.
Kroz više stoljeća, sve do rimskog osvajanja, te su gradine činile važan dio delmatskog odbrambenog sistema na prostoru Livanjskog polja.
Rimsko doba Od prvih rimskih pohoda protiv Dalmata u 2. stoljeću p. n. e. do sloma velikog ilirsko-panonskog ustanka od 6. do 9. godine n. e. prostor današnjeg Livna bio je zahvaćen dugotrajnim sukobima između rimske države i domaćeg stanovništva. U tom ustanku učestvovala su i ilirska plemena Breuci, Desidijati i Dalmati, pod vodstvom Batona Breuka i Batona Desitijata.
Nakon konačnog pokoravanja Dalmata, područje ulazi u sastav rimske provincije Dalmacije, a započinje i dugotrajan proces romanizacije. Arheološki nalazi iz šireg livanjskog kraja, uključujući područje Vašarovina i Suhače, potvrđuju postojanje ilirsko-rimskih naselja i religijskog sinkretizma; među poznatijim nalazima je i zavjetni reljef Libera, odnosno Dionisa, što se u stručnoj literaturi tumači kao primjer preplitanja domaćih i rimskih kultova.
Dolazak Slavena U ranom srednjem vijeku prostor Livanjskog polja zahvatili su prodori Avara i Slavena, a antička i kasnoantička naselja i sakralni objekti u velikoj su mjeri stradali tokom seobe i preustroja vlasti na području nekadašnje rimske Dalmacije.
Bizantijski car Konstantin VII Porfirogenet spominje Livno u svom djelu De Administrando Imperio, što svjedoči o važnosti ovog prostora u ranosrednjovjekovnoj političko-teritorijalnoj organizaciji. Najstariji poznati pisani dokument u kojem se spominje Livno jest povelja kneza Mutimira od 28. septembra 892, kojom se crkva sv. Jurja daruje splitskom nadbiskupu Petru II; među svjedocima se navodi i livanjski župan Želimir. Kao župa, Livno se spominje i u izvorima iz 10. stoljeća.
Srednji vijek mini|desno|250px|Vejs-kula iznad Grada Tokom srednjeg vijeka Livno je imalo status župe, a u izvorima se javljaju i nazivi Hlivno i Bistrički grad. Jedno vrijeme u 13. i u prvoj polovini 14. stoljeća nalazilo se u sferi vlasti porodice Šubića, da bi 1326. ušlo u sastav Bosanske banovine pod banom Stjepanom II Kotromanićem.
Grad se u izvorima 15. stoljeća javlja i kao Hlivanjski grad, a u kasnijem srednjem vijeku bio je povezan s velikaškim porodicama koje su upravljale humsko-bosanskim prostorom, uključujući i Vukčiće. U literaturi se navodi i da se 1444. spominje dvor kralja Tomaša u Livnu, dok je u godinama osmanskog prodora ovaj prostor imao istaknuto pogranično i strateško značenje.
Kroz cijeli srednji vijek livanjska župa zadržala je relativno izraženu teritorijalnu posebnost, a materijalni tragovi tog razdoblja sačuvani su u ostacima utvrde, sakralne arhitekture i nekropola, među kojima se posebno izdvaja lokalitet Groblje sv. Ive.
Osmansko doba Osmanska vojska pojavila se pred Livnom 1463, ali se vlast učvrstila tek nekoliko desetljeća kasnije; Livno se u osmanskim defterima spominje 1485, a tokom 16. stoljeća razvilo se u važno upravno i vojno središte Kliškog sandžaka. U prvoj polovini 16. stoljeća Livno je bilo u sastavu Kliškog sandžaka, a zbog položaja prema mletačkoj Dalmaciji i uskočkom pograničju imalo je izrazitu vojnu važnost.
mini|desno|250px|Balagija (Balaguša) džamija Osmanskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice postupno mijenja svoju raniju fizionomiju. Na prostoru današnjeg Gornjeg grada razvija se urbano naselje sa izrazitim orijentalno-islamskim obilježjima, a podižu se džamije, kule, bedemi, mostovi, čaršija s dućanima, mektebi i drugi javni objekti. Među najznačajnijim spomenicima osmanskog Livna izdvajaju se Balagija (Balaguša) džamija, Beglučka (Lala-pašina) džamija, Glavica džamija i Most na Dumanu.
U osmanskom periodu djelovao je i Hadži Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije, književnik, astronom i autor znamenitog putopisa na alhamijado jeziku, jednog od važnih djela bošnjačke književne tradicije ranog novog vijeka.
Dolazak Osmanlija u Livno značio je i znatne demografske i konfesionalne promjene. U osmanskom razdoblju na širem području Livanjskog polja učvršćuju se pravoslavne, katoličke i muslimanske zajednice, a važnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta imali su franjevci. Pred kraj osmanskog perioda podignuti su samostan Gorica i crkva, dok su pravoslavni stanovnici 1859. započeli gradnju Crkve Uspenija Presvete Bogorodice.
Austrougarsko doba Odlukama Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska je preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, pa tako i nad Livnom, koje je austrougarska vojska zauzela 28. septembra iste godine nakon otpora dijela lokalnog stanovništva.
Nova uprava uvela je modernije oblike organizacije uprave, sudstva, katastra, školstva, zdravstva i javnih službi. U gradu su djelovali sreski ured i sud, žandarmerijska komanda, pošta i telegraf, a izgrađena je i bolnica. Austrougarske vlasti nastojale su unaprijediti i poljoprivredu livanjskog kraja, uključujući stočarstvo, mljekarstvo i proizvodnju livanjskog sira.
Prema popisu stanovništva iz 1910. u Livnu je živjelo 4.724 stanovnika, od čega 2.120 katolika, 1.799 muslimana, 783 pravoslavca i 22 Jevreja. Kulturni život odvijao se kroz nacionalna kulturna društva, među kojima se posebno ističu Hrvatsko pjevačko i muzičko društvo Dinara, Srpsko pjevačko društvo Sundečić i aktivnosti Muslimanske čitaonice.
20. vijek Nakon raspada Austro-Ugarske Livno je ušlo u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. Kraljevine Jugoslavije. U međuratnom periodu u gradu je djelovao veći broj političkih i kulturnih društava, a društveni život ostao je snažno vezan za vjerske i nacionalne institucije. U tom kontekstu posebno su zabilježene aktivnosti društava Dinara, Sloga, Merhamet i Jovan Sundečić.
Nakon uvođenja kraljevske diktature 1929. Livno je pripalo Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu, a poslije sporazuma Cvetković–Maček 1939. ušlo je u sastav Banovine Hrvatske.
Tokom Drugog svjetskog rata Livno je bilo u sastavu NDH. Na širem području grada nisu vođene velike operacije tokom cijelog rata, ali je Livno bilo značajno za partizanski pokret; 14. oktobra 1943. u Livnu je formirana prva vazduhoplovna baza NOVJ. U maju 1944. grad je bio izložen savezničkom bombardiranju, koje je ostavilo teške posljedice po stanovništvo i urbanu strukturu grada. U lokalnoj kulturnoj memoriji vezuje se i podatak da je u livanjskom kraju Ivan Goran Kovačić dovršio poemu Jama.
Nakon 1945. osnovano je Kulturno-umjetničko društvo Radnik (1947), koje je naslijedilo prijeratna nacionalna kulturno-umjetnička društva. Osamdesetih godina u Livnu se održavao Livanjski kulturni mozaik, a časopis Tragovi zauzimao je zapaženo mjesto u kulturnom životu grada.
U poratnom razdoblju Livno se postupno urbaniziralo. Tokom šezdesetih godina izgrađena je akumulacija Buškog jezera i izvedeni hidrotehnički zahvati koji su bitno promijenili režim voda u Livanjskom polju. I pored modernizacije, snažan proces iseljavanja stanovništva, naročito sa sela, ostao je jedno od trajnih obilježja druge polovine 20. stoljeća.
Nakon Dejtonskog sporazuma Livno je postalo središte Kantona 10 u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Nacionalni spomenici
Klima Livno ima planinsku klimu ,a često može biti pod utjecajem pretplaninsko sredozemne klime zbog svog geografskog položaja sa jakim vjetrovima.Prosječna godišnja temperatura iznosi oko 12 °C. Temperature zimi variraju između -2 °C i 5 °C, dok ljeti često prelaze 30 °C. Livno prima prosječnu godišnju količinu oborina od oko 1.100 mm. Najveća maksimalna dnevna temperatura zraka je izmjerena 8. augusta 2013. iznosila je 38,2 °C, dok je najmanja izmjerena 11 januara 1967. i iznosila je -29,6 °C.
Znamenitosti grada mini|desno|250px|Džamija hadži Ahmeta Dukatara u Livnu Trag starih vremena posebno je vidljiv u starom, orijentalnom dijelu Livna, Gornjem gradu ili Fehri, koji je kao historijsko jezgro današnjeg Livna nastao tokom 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi grada, osim gradskih zidina, kula, kuća, kapija i česama, čine livanjske džamije. Rapko Orman, poznati livanjski pjesnik i prozaist je za njih rekao: Tokom svoje historije grad Livno brojao je 14 što potkupolnih, što konvencionalnih džamija "na četiri vode", koje su postojale u različitim trenucima osmanskog perioda. Tako se na listi livanjskih džamija nalaze: Čaršijska ili Starogradska, džamija Sinana Čauša (Džumanuša), džamija Bali-age Ljubunčica (Balaguša), džamija Hadži Ahmeta Dukatara (Glavica) sa jedinstvenom sahat-kulom, Muhameda Spahije (Perkuša), Lala Pašina džamija ili Mustafa-paše (Beglučka), Pašina (Atlagića), Tepet, Boruša, Bušatlijina (Milošnik džamija), Zavra, Firdusova, Piragića (mesdžid) i Čurčinica.
Polovinom 17. vijeka Evlija Čelebija bilježi u svojim putopisima 13 džamija u Livnu, a krajem 19. vijeka Kranjčević navodi 11. Krajem 20. vijeka postoji još pet, a danas su ostale samo četiri. Sve njih odlikuje jedinstvena, urbana, sakralna arhitektura, tipična za Bosnu i Hercegovinu. Njihovu unutrašnjost krase ili su krasili fini floralno-freskalni umjetnički motivi, nastali strpljivim filigranskim radom orijentalnih bosanskih i stranih majstora. mini|desno|250px|Rijeka Sturba