Snježna sova, poznata i kao arktička sova ili bijela sova (), jest krupna vrsta sove iz porodice pravih sova (Strigidae). Nastanjuje tundre sjevernih dijelova Evroazije i Sjeverne Amerike. Živi na visinama od nivoa mora pa do 1.100–1.500 metara nadmorske visine. U Americi tokom sezone gniježđenja živi južno do obalskog dijela zapadne Aljaske, sjevernog Yukona i Mackenzieja, južnog Keewatina, sjeveroistočne Manitobe, sjevernog Québeca i Labradora, dok se tokom zime može vidjeti sve do južne Kanade i sjevernih dijelova Sjedinjenih Američkih Država. Kad je riječ o Evropi i Aziji, naseljava sjeverne dijelove Evroazije, južno do kraja tundri, a rijetko se viđa na Britanskim ostrvima i Islandu, dok zimu provodi južno do Islanda, Britanskih ostrva, sjeverne kontinentalne Evrope, središnje Rusije, sjeverne Kine i Sahalina.
Mužjak ove sove gotovo je potpuno bijel, dok ženke imaju brojne crne fleke po perju. Mladunci imaju potpuno crno perje, koje se, kako rastu, postepeno mijenja u bijelu boju. Facijalni disk izražen je kod ženke, dok je kod mužjaka slabo vidljiv i stapa se s ostatkom tijela, koji je karakterističan i jedinstven po tome što sadrži čekinje i sitno perje koje utiče na smanjenje odsjaja, budući da je kod svih jedinki glava čiste bijele boje. Visoka je u prosjeku 52–71 centimetara, s rasponom krila 125–150 centimetara, a prosječna težina snježne sove kreće se od 1,6 do 3 kilograma.
Uglavnom se gnijezdi pri tlu, a glavni dio njene ishrane čine sitni glodari, među kojima su najčešći zečevi, bizamski pacovi, mrmoti, vjeverice, kunići, rakuni, prerijski psi, pacovi i krtice, ali se nerijetko na jelovniku mogu naći i ptice, prvenstveno patke, barske koke, gnjurci, šljukarice, kao i fazani, tetrijebi i pjevačice. Donedavno je bila jedini član posebnog roda Nyctea, ali su studije iz 2002, izučavajući mitohondrijsku DNK, pokazale da je snježna sova veoma bliska rodu Bubo, gdje je sada i svrstana.
Etimologija Dobila je ime zahvaljujući boji svog perja, kao i prostoru koji naseljava. Ova vrsta evolucijski se prilagodila sjevernom dijelu sjeverne hemisfere i prostorima tundre koji su većim dijelom godine pokriveni snijegom – procesima divergentne evolucije polako su se mijenjale morfološke karakteristike kako bi se vrsta prilagodila novom arealu, što je rezultiralo bjelinom perja. Kad je riječ o latinskom imenu ove vrste, ime roda Bubo latinski je naziv za buljinu, dok je scandiaca novolatinsko ime Skandinavije.
Sistematika Ovo je bila jedna od mnogobrojnih vrsta ptica koju je Carl von Linné opisao u 10. izdanju Systema Naturae iz 1758, u kojem joj je dao binominalno ime Strix scandiaca. Vrsta je potom prebačena u zasebni monotipski rod Nyctea. Međutim, studije iz 2002. koje su upoređivale sekvence citohroma b mitohondrijske DNK (mtDNK) potvrdile su da je snježna sova veoma slična pripadnicima roda Bubo, pa je monotipski rod Nyctea pripojen rodu Bubo. Ipak, neki naučnici osporavaju ovu klasifikaciju, preferirajući i dalje binominalno ime Nyctea scandiaca.
Danas ne postoje podvrste snježne sove; međutim, izumrla, robusnija snježna sova, s približno 2% dužim i 6% debljim kostima od današnje snježne sove, poznata je na osnovu glacijalnih naslaga na jugu Francuske, a opisana je kao Nyctea scandiaca gallica.
Geografske varijacije Varijacija je mala širom holarktičkog areala rasprostranjenja, vjerovatno zbog nomadskih navika i disperzivnosti ove ptice. Genetička analiza populacije nije otkrila filogeografske strukturne promjene u tri različite geografske regije – Skandinaviji, istočnom Sibiru i sjevernim dijelovima Sjeverne Amerike, niti visoke nivoe protoka gena u skorašnjoj prošlosti i sadašnjosti.
Srodne vrste Najbliži rođak ove sove nije jasno definiran, ali molekularna istraživanja pokazuju da bi američka buljina (Bubo virginianus) mogla biti njena evolutivna sestrinska vrsta, budući da je procijenjeno da su se ove dvije vrste odvojile prije otprilike četiri miliona godina. Ove dvije vrste vrlo su slične po načinu oglašavanja i imaju sličan broj i strukturu hromozoma i makro-autozoma; ipak, razlike u perju i skeletu dovele su do toga da neki naučnici smjeste snježnu sovu u monotipski rod Nyctea. Nedavno uspješno međusobno ukrštanje, u zatočeništvu, mužjaka snježne sove i ženke buljine (Bubo bubo), potvrđuje blisku evolutivnu vezu s ušatim sovama.
Opis mini|upright=0.65|lijevo|Mužjak snježne sove s jasno izraženim čekinjama Ova krupna sova lako je uočljiva. Kao i kod svih sova, i kod ove je vrste mužjak nešto sitniji od ženke. Odrasla jedinka visoka je od 52 do 71 centimetra, s rasponom krila 125–150 centimetara. Ženke su u prosjeku velike 63, a mužjaci 58 centimetara, dok prosječna težina snježne sove varira između 1,6 i 3 kilograma, s tim da je prosječna težina mužjaka 1.700 grama, dok je ženka teška u prosjeku 2.100 grama.
Postoje značajne varijacije u obojenosti perja u zavisnosti od spola, starosti i individualne jedinke, tako da prekrivenost crnim tačkama i šarama može varirati u rasponu 0–50%. Pored snježne sove, ova pojava uočena je jedino kod kukuvije, dok se kod ostalih vrsta sova ne javlja. Ipak, odrasli mužjak uglavnom je čiste bijele boje, čime se savršeno stapa s okolinom, dok ženka i ptići imaju pojedine dijelove perja koji su nijanse crne i sive boje. Kod mladih, tamna obilježja u vidu tačaka mogu da dominiraju. Međutim, bez obzira na spol, lice, vrat i gornji dio grudi snježnobijele su boje, a facijalni disk izražen je kod ženke, dok je kod mužjaka slabo vidljiv i stapa se s ostatkom tijela. Premda nije uočljiv, facijalni disk pokazuje karakteristične adaptacije na sredinu u kojoj ova sova živi. Brojne i duge čekinje i sitno perje vire iz facijalnog diska, što utiče na smanjenje odsjaja, budući da je kod svih jedinki glava čiste bijele boje. Ova osobina nije primijećena kod drugih vrsta sjevernih sova koje su također izložene snijegu i niskim temperaturama, ali žive u šumama.
Ima gusto perje s nogama prekrivenim dugačkim bijelim perjem koje je štiti od hladne sjeverne klime. Glava joj je krupna i zaokrugljena, s očima zlatnožute boje, te je crni kljun prekriven paperjem. Za razliku od ostalih sova, perje na ušima nije toliko izraženo i podignuto. Prosječni životni vijek u divljini iznosi deset godina.National Geographic Society. "Snowy Owl" . Snježna sova jedna je od najvećih, a u Sjevernoj Americi i u prosjeku je najteža vrsta sova.
Stoički podnosi hladnoću i rijetko traži zaklon od mraza i jakih vjetrova. Perje je tako učinkovito štiti da odrasla jedinka može podnijeti i temperature od 40 stepeni ispod nule. Naučnici kažu da je podjednako dobro zaštićena od hladnoće kao polarne lisice.
Paleobiologija Pleistocenski ostaci ove sove mogu se naći na brojnim lokacijama u Sjevernoj Americi, među kojima su rt Princa od Velsa, ostrvo svetog Lovrijenca, kao i Illinois te grofovija Emmons u Sjevernoj Dakoti. Kad je riječ o Kanadi, ostaci su pronađeni u Gatineau (Québec).
Prije otprilike 20.000 godina naseljavala je i prostore gotovo čitave kontinentalne Evrope, uključujući Austriju, Azerbejdžan, Češku, Slovačku, Francusku, Njemačku, Mađarsku, Italiju i Španiju. U Francuskoj su tokom arheoloških iskopavanja na nekoliko lokacija u ravnicama Akvitanije pronađene kosti ove ptice. Neki od lokaliteta na kojima su pronađene kosti jesu Bois-Ragot u departmanu Vienne, Saint-Germain-de-la-Rivière, Abri Faustin u Girondi, abri de la Madeleine i željeznička stanica Couze u Dordogni. Analizom ovih ostataka arheozoolozi došli su do zaključka da su lovci-skupljači iz magdalenijenske kulture lovili ovu vrstu. Oni su po svoj prilici koristili meso snježne sove za ishranu, dok su njene kosti i perje koristili za izradu koštanih alatki ili ukrašavanje. Kandže su se također koristile kao ukras za koplja, ali i kao kremen. Pored ovoga, dokazi postojanja snježne sove u Francuskoj u paleolitu predstavljaju i crteži na zidovima pećina Portel i Trois Freres.
U kasnom pleistocenu rasprostranjenost ove ptice proširila se južno sve do Bugarske i većeg dijela Apeninskog poluostrva. U pećini Kozarnika, na sjeverozapadu Bugarske, pronađeni su ostaci 43 vrste ptica, od kojih brojne vrste danas uopšte ne naseljavaju ove dijelove Evrope, a među kojima je i snježna sova. Riječ je o periodu 80.000–16.000 godina prije nove ere, kad je ledeni pokrivač dosezao i do srednje Evrope, pa je areal rasprostiranja snježne sove bio znatno veći.
Rasprostranjenost Gnijezdi se u arktičkim tundrama najsjevernijih dijelova Aljaske, sjeverne Kanade, uključujući Grenland, i većem dijelu sjeverne Evroazije. Privlače je otvorene oblasti poput priobalnih dina i prerija koje podsjećaju na tundru. Prijavljeno je da živi na jugu sve do sjeverne Kine, južne Rusije, kao i u južnijim američkim saveznim državama poput Teksasa, Georgije i zemalja Meksičkog zaliva. Od 1967. do 1975. razmnožavala se i na Šetlandskim ostrvima, gdje je danas gotovo više nema. Ženke su ljeto provodile na ovom ostrvu sve do 1993, ali su danas na Britanskim ostrvima samo povremeni zimski posjetioci Šetlandskih ostrva, Vanjskih Hebrida i Cairngormsa."Hope of first owl chicks in years", BBC News. 13. 5. 2008. Kad je riječ o srednjim i južnim dijelovima Evrope, snježna sova zabilježena je u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i na Balkanu kao rijedak zimski posjetilac.
Amerike Areal gniježđenja Naseljava širine između 60⁰ i 82⁰ SGŠ, što je najčešće povezano s rasprostranjenosti leminga, mada ponekad i s drugim vrstama sisara i morskih ptica. U Sjevernoj Americi može se naći na zapadnim Aleutima i ostrvu Hall, kao i od sjeverne Aljaske, preko Kanadskog arktičkog arhipelaga sjeverno do ostrva Ellesmere, južno do obalskog dijela zapadne Aljaske, sjevernog Yukona i Mackenzieja, južnog Keewatina, sjeveroistočne Manitobe, sjevernog Québeca i Labradora.
Mjesta za razmnožavanje nisu uvijek zauzeta tokom cijele godine, a razlog za to je fluktuacija hrane i same nomadske navike ove sove. Vjerovatno prvo gnijezdo koje su nedomoroci ikada zabilježili u Sjevernoj Americi bilo je locirano na Grinnell Landu, na 82⁰ 40' SGŠ 20. juna 1876.
Areal zimovanja Kad je hrane u izobilju, snježna sova jedna je od rijetkih ptica grabljivica koja je sposobna izdržati arktičke zime, bilo u kopnenoj, bilo morskoj sredini, pa je tako zabilježeno da je jedna jedinka zimovala na čak 82⁰ SGŠ. Premda je u stanju zimovati na geografskim širinama na kojima se gnijezdi, tokom zime nerijetko se viđa južno sve do južne Kanade i sjevernih dijelova Sjedinjenih Američkih Država, mada je prava rijetkost vidjeti je južno do srednje Kalifornije, Colorada, Floride, Georgije, Kentuckyja, Louisiane, Nevade, Oklahome, Južne Karoline, Teksasa i Utaha.
Na Bermudima je viđena dva puta 1843, a nakon toga zabilježena je tek 2013. Jedinka snježne sove sletjela je u februaru 1886. na parobrod Nove Škotske pod nazivom Ulunda na samoj ivici Grand Banksa, više od 600km daleko od najbližeg kopna. Bila je zarobljena, a kasnije sačuvana u Muzeju Nove Škotske.Conlin, Dan (2. 10. 2013). "An Owl Oddity", Maritime Museum of the Atlantic
Pojavila se u Spring Hilu (Tennessee) u januaru 2009, što je prvo zabilježeno viđenje ove vrste u Tennesseeju od 1987."Snowy Owl Appears in Middle Tennesse." The Styling Owlish. 24. 1. 2009. Također su značajne i masovne zimske migracije tokom 2011. i 2012, kad je hiljade snježnih sova zabilježeno na raznim lokacijama u Sjedinjenim Američkim Državama. Zabilježena su jata širom atlantske i pacifičke obale, u 35 američkih saveznih država i u svim južnim kanadskim pokrajinama, uključujući jedinke viđene južno do Arkansasa, Oklahome, Teksasa, Utaha i Sjeverne Karoline.Zuckerman, Laura (28. 1. 2012). Snowy owls soar south from Arctic in rare mass migration . Reuters Ovo je potom bilo praćeno znatno većom migracijom 2013. i 2014, kad je snježna sova prvi put viđena na Floridi. Također je viđena u Berkeley Townshipu (New Jersey) krajem 2014."Snowy owl search causing increased dune trampling at Island Beach State Park, officials say". NJ.com.
Svijet