Tet ofanziva (vijetnamski: Sự kiện Tết Mậu Thân 1968), poznata i kao Generalna ofanziva, bila je jedna od najvećih vojnih kampanja u Vijetnamskom ratu. Počela je 30. januara 1968. serijom iznenadnih napada jedinica Việt Cộnga i sjevernovijetnamske Narodne armije na vojne i civilne komandne i kontrolne centre širom Južnog Vijetnama. Ime je dobila po prazniku Tết, Vijetnamskoj novoj godini, kada su se desili prvi napadi.
Ofanziva je preuranjeno počela u kasnim noćnim satima u zonama odgovornosti 1. i 2. korpusa Armije Republike Vijetnam, što je dozvolilo južnovijetnamskim i američkim snagama da pripreme odbrambene mjere. Glavni napad počeo je sljedećeg jutra. Ofanziva je obuhvatala cijelu državu i bila je dobro koordinisana; više od 80.000 sjevernovijetnamskih i vojnika Việt Cộnga napalo je stotinjak gradova, uključujući 36 od 44 pokrajinska glavna grada, pet od šest autonomnih gradova i 72 od 245 distriktnih gradova. Ovo je bila najveća vojna operacija u Vijetnamskom ratu dotad.
Hà Nội je ofanzivu pokrenuo s vjerovanjem da će ofanziva izazvati ustanak i dovesti do pada južnovijetnamske vlade. Iako su početni napadi iznenadili američke i južnovijetnamske snage i uzrokovali privremeni pad nekoliko gradova, one su se brzo regrupisale, odbile napade i nanijele teške gubitke jedinicama Sjevernog Vijetnama i Việt Cộnga. Očekivani ustanak nije se desio. Tokom bitke za Huế, jednomjesečne intenzivne borbe rezultirale su uništenjem grada. Tokom okupacije grada, sjevernovijetnamski vojnici pogubili su više hiljada ljudi. Borbe oko američke baze u Khe Sanhu nastavile su se još dva mjeseca. Ofanziva je bila vojni poraz za Sjeverni Vijetnam. Ipak, general Westmoreland smatrao je da je za poraz Sjevernog Vijetnama potrebno još 200.000 vojnika i aktivacija rezervista. Ofanziva je imala jak efekt na američku vladu i šokirala je američku javnost, čija je podrška za rat ubrzo opala.
Pojam "Tet ofanziva" uglavnom se koristi za januarske i februarske borbe mada može podrazumijevati i Majsku i Augustovsku ofanzivu.
Pozadina Sjedinjene Američke Države Tokom jeseni 1967, pitanje da li američka strategija iscrpljivanja uspijeva u Južnom Vijetnamu mučilo je američku javnost i administraciju predsjednika Lyndona B. Johnsona. General Westmoreland, vrhovni komandant američkih jedinica u Vijetnamu, vjerovao je da će Amerikanci rat dobiti ukoliko broj ubijenih ili zarobljenih neprijatelja bude veći od broja regrutovanih. U septembru, došlo je do susreta predstavnika obavještajnih službi MACV-a i CIA-e u vezi izrade obavještajne procjene koju bi koristila administracija kao mjerilo američke uspješnosti u ratu.
Prema procjenama CIA-e, broj pripadnika Việt Cộnga u Južnom Vijetnamu bio je 430.000, dok su obavještajne službe MACV-a držale da broj ne može biti veći od 300.000. Westmoreland je bio duboko zabrinut o tome kakav bi utjecaj procijenjeno povećanje broja neprijatelja imalo na američku javnost, s obzirom da je ono predstavljalo dokaz da Sjevernovijetnamci imaju i sposobnost i volju da nastave dugoročni rat iscrpljivanja.
mini|lijevo|General William Westmoreland, vrhovni komandant američkih snaga u Vijetnamu. MACV je u maju pokušao izboriti kompromis sa CIA-om tvrdeći da Việt Cộng ne predstavlja ozbiljnu vojnu snagu, već u osnovi petu kolonu koja se koristi za prikupljanje informacija. CIA je ovu tvrdnju smatrala smiješnom, jer su gerilci bili odgovorni za polovinu američkih žrtava. George Carver, CIA-in zamjenik direktora za vijetnamska pitanja, dobio je zadatak da posreduje u sporu. Carver je u septembru smislio kompromis prema kojem broj gerilaca neće biti uključen u ukupan broj neprijatelja, ali će pozicija agencije biti objašnjena u dodatku. George Allen, Carverov zamjenik, smatrao je Richarda Helmsa, direktora agencije, odgovornim za kapitulaciju jer nije želio da se agencija protivi političkim interesima administracije.
Tokom druge polovine 1967, administracija je postala alarmirana usljed kritika i smanjenja podrške za politiku koja se vodi u Vijetnamu. Prema anketama, broj Amerikanaca koji su vjerovali da je napravljena greška slanjem trupa u Vijetnam porastao je sa 25% 1965. na 45% u decembru 1967. Ovaj trend rastao je prije svega zbog velikog broja žrtava, povećanja poreza i osjećaja da se rat ne bliži kraju. Iz tog razloga administracija je pokrenula "Ofanzivu uspjeha", koncentrisani pokušaj da se promjeni javna percepcija da je rat dosegao mrtvu tačku i da se Amerikanci ubijede da politika administracije uspijeva. Pod vodstvom savjetnika za nacionalnu bezbjednost Walta W. Rostowa, mediji su bili preplavljeni valom optimizma.
U Kongresu i u medijima korišten je svaki statistički pokazatelj napretka, poput omjera ubijenih, ukupnog broja ubijenih i pacifikacije sela. "Počinjemo dobijati ovu borbu", izjavio je potpredsjednik Hubert Humphrey na NBC-jevoj emisiji Today sredinom novembra. Kampanja je vrhunac dosegla krajem novembra, kada je Johnson pozvao Westmorelanda i novog ambasadora Ellswortha Bunkera u Washington na procjenu stanja. Po dolasku, obojica su poduprla tvrdnje administracije o uspjehu. Iz Sài Gòna, Robert Komer tvrdio je da program CORDS za pacifikaciju ruralnih područja uspijeva te da je 68% stanovništva Južnog Vijetnama pod kontrolom vlade iz Sài Gòna, a samo 17% pod kontrolom Việt Cộnga. General Bruce Palmer Jr. tvrdio je da je Việt Cộng poražen jer, nakon promjene strategije i povlačenja s obale u planine, nema mogućnosti opskrbljivanja i regrutovanja.
Westmoreland je bio još odlučniji u svojim izjavama. U obraćanju 21. novembra tvrdio je da su komunisti "nesposobni organizovati veću ofanzivu. Apsolutno sam siguran da, dok je 1965. neprijatelj pobjeđivao, danas sigurno gubi. Došli smo do bitne tačke gdje kraj rata dolazi u vidokrug". Do kraja godine podrška administraciji porasla je za 8%, ali i pored toga, prema anketi Gallupa, u januaru 1968. 47% Amerikanaca nije podržavalo način vođenja rata. Tokom intervjua za Time Westmoreland je pozvao komuniste da napadnu: "Nadam se da će pokušati nešto jer mi tražimo borbu".
Sjeverni Vijetnam Partijska politika Planiranje u Hà Nộiu za zimsku i proljetnu ofanzivu 1968. počelo je početkom 1967. i nastavilo se sve do početka 1968. Prema američkim izvorima, vijetnamski historičari s oklijevanjem pišu o procesu planiranja ofanzive. U službenoj vijetnamskoj literaturi, odluka da se pokrene Tet ofanziva predstavlja se kao rezultat američkog neuspjeha da brzo pobjedi rat, neuspjeha američke kampanje bombardovanja Sjevernog Vijetnama i anti-ratnog raspoloženja koje je vladalo među američkim stanovništvom. Međutim, odluka da se izvrši ofanziva bila je mnogo komplikovanija.
Odluka je signalizirala kraj žestoke, decenijama duge debate prvo između dvije, a kasnije među tri frakcije u sjevernovijetnamskoj vladi. Umjerena skupina smatrala je da ekonomska održivost Sjevernog Vijetnama treba biti ispred masovnog i konvencionalnog rata na jugu i uglavnom se zalagala za sovjetsku liniju mirnog suživota i ujedinjenja Vijetnama kroz politička sredstva. Ovu grupu predvodili su partijski teoretičar Trường Chinh i ministar odbrane Võ Nguyên Giáp. S druge strane, militantna skupina slijedila je kinesku liniju, protivila se pregovorima s Amerikancima i zalagala se za ujedinjenje kroz vojna sredstva. Ovu grupu predvodili su generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Lê Duẩn, Lê Đức Thọ i Nguyễn Chí Thanh, komandant Centralnog izvršnog komiteta za Južni Vijetnam. Od početka do sredine 1960-ih, militanti su kontrolisali pravac rata u Južnom Vijetnamu. Sljedbenici kineske linije zasnovali su svoju strategiju protiv Amerikanaca na akcijama velikih razmjera umjesto iscrpljujućeg gerilskog rata kojeg je zagovarao Mao Zedong.
Ipak, do 1966–1967, nakon masovnih žrtava, neuspjeha na bojnom polju i uništenja sjevernovijetnamske ekonomije usljed američkog bombardovanja, prevladalo je shvatanje da će Hà Nội, ako se tadašnji trendovi nastave, s vremenom izgubiti resurse neophodne za utjecaj na vojnu situaciju na jugu. Rezultat toga bili su pozivi umjerene skupine na pregovore i reviziju strategije. Smatrali su da je povratak na gerilsko ratovanje prikladan jer se Amerikanci ne mogu poraziti konvencionalno. Također su smatrali da je politika protiv pregovora pogrešna. Tokom 1967. stvari su postale toliko loše na ratištu da je Lê Duẩn naredio Thanhu da inkorporira aspekte dugoročnog gerilskog ratovanja u svoju strategiju.
Tokom istog perioda pojavila se i treća skupina, centristi, predvođena predsjednikom Hồ Chí Minhom, Lê Đức Thoom i ministrom vanjskih poslova Nguyễn Duy Trinhom, koja je pozvala na pregovore. Od oktobra 1966. do aprila 1967, u štampi i na radiju vodila se javna debata o vojnoj strategiji između Thanha i njegovog rivala za vojnu prevlast, Giápa. Giáp se zalagao za odbrambenu, uglavnom gerilsku strategiju. Thanhova pozicija bila je da se Giáp i njegovi sljedbenici previše osvrću na sopstvena iskustva tokom Prvog indokineskog rata i da su previše "konzervativni i zarobljenici starih metoda i bivših iskustava... mehanički ponavljajući prošlost".
Prepirke oko vojne strategije imale su i jak spoljašnji elemenat, s obzirom da je Sjeverni Vijetnam, poput Južnog, bio ovisan o stranoj vojnoj i ekonomskoj pomoći. Velika većina vojne opreme dobijena je ili od Sovjetskog Saveza ili od Kine. Peking se zalagao za dugoročni rat maoističkog modela, strahujući da bi konvencionalni rat mogao uvući Kinu, kao što se desilo tokom Korejskog rata. Kinezi su se protivili i pregovorima sa neprijateljem. Moskva je, na drugu stranu, zagovarala pregovore, ali je istovremeno naoružavala sjevernovijetnamske jedinice da vode konvencionalni rat sovjetskog modela.
Kako bi se "slomila volja domaćih neprijatelja i reafirmisala autonomija nasuprot stranih saveznika", 27. jula 1967. uhapšeno je na stotine pro-sovjetski nastrojenih članova partije, oficira i inteligencije. Sva hapšenja izvršena su na bazi stavova uhapšenih individualaca o izboru taktike i strategije za predloženu generalnu ofanzivu. Ovime se politika militanata zacementirala kao strategija Hà Nộia. Do novih hapšenja došlo je u novembru i decembru.
Generalna ofanziva i ustanak mini|desno|Borci Việt Cộnga prije odlaska za Sài Gòn. Operacioni plan generalne ofanzive i ustanka porijeklo vodi od prijedloga Thanhovog Centralnog izvršnog komiteta iz aprila 1967. koji je proslijeđen u Hà Nội narednog mjeseca. Thanh je potom pozvan u glavni grad da svoj koncept lično objasni Centralnoj vojnoj komisiji. Na sastanku u julu, Thanh je izvjestio Politbiro o svom planu. Naveče 6. jula, nakon što je dobio dozvolu da počne sa pripremama za ofanzivu, Thanh je prisustovao žurci i umro je usljed srčanog udara od pretjeranog opijanja.
Nakon hapšenja protivnika, militanti su ubrzali pripreme za ofanzivu. Zaključili su da su vlada iz Sài Gòna i američka prisutnost toliko nepopularni među južnjačkim stanovništvom da bi opći napad izazvao spontani ustanak stanovništva, koji bi, ukoliko bi ofanziva bila uspješna, omogućio Sjeveru da ostvari brzu, odlučnu pobjedu. Osnova za takav zaključak uključivala je vjerovanje da južnovijetnamska vojska nije više borbeno efikasna, rezultate predsjedničkih izbora u septembru 1967. (na kojim je Nguyễn Văn Thiệu osvojio svega oko 35% glasova), Budističku krizu 1963. i Budistički ustanak 1966, anti-ratne demonstracije u Sài Gònu i konstantnu kritiku Thiệuove vlade u južnjačkoj štampi. Takva ofanziva ugušila bi i pozive na pregovore, kritike vojne strategije te kineske i sovjetske spoljašnje utjecaje.
mini|lijevo|Pripadnici Việt Cộnga na polaganju zakletve prije Tet ofanzive.