Atomsko sklonište je hrvatska i jugoslavenska hard rock grupa osnovana u Puli 1977. godine. Ova muzička grupa je uglavnom poznata po čvrstoj hard rock muzici i svojim antiratnim tekstovima.Atomsko sklonište at DiscogsRadio Free Europe: Rokom protiv turbo folka (Rock'n'Roll vs. Turbo Folk), by Omer Karabeg, 14.03.2009Atomsko sklonište home page: "IZ SVEG SRCA", Interview with Bruno Langer
Muzička karijera Preteča Atomskog skloništa (1968-76.) Prava preteča Atomskog Skloništa dolazi 1968. godine sa rock grupom Hush iz Pule. Bruno Langer je svirao bas gitaru, Dragan Gužvan električnu gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić, koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije zajedno pjevao s Brankom. Iste godine Unković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solista. Međutim, kao i ostale rock grupe u Istri, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Bruno Langer se 1974. godine priključuje koparskoj rock grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jednu singl ploču. Veliki uspjeh postigli su kao predgrupa poznatom engleskom sastavu Status Quo na njihovoj jugoslavenskoj turneji. Nakon dolaska Brune Langera uslijedio je treći uzastopni nastup na Boom festivalu 1974. u sportskoj hali Tivoli u Ljubljani, a sa tog koncerta ostao je sačuvan snimak koncertne izvedbe pjesme "Koji ti te vrag" koji je snimljen na albumu Boom '74.
Kasnije se Bumerangu (na nagovor Brune Langera), priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vrijeme nastupa u postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop-Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje sa radom u jesen 1976, a muzičari iz Bumeranga su završili u drugim rock grupama: Time (Vedran Božić), Oko (Pavel Kavec, Zlatko Klun), September (Tihomir Pop-Asanović).
Početak Sergio Blažić i Breuno Langer se vraćaju u Pulu, i iste godine iniciraju saradnju sa pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom "Atomsko Sklonište" koja je bila premijerno izvedena u Istarskom narodnom teatru. Predstava je zasnovana na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane njegovim pjesmama "Kuga u Danangu" (protiv Vijetnamskog rata i "Vaclavske Namjesti" (protiv invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Obradović pristaje na saradnju, a to se desilo 26. februara 1976. koji se uzima kao zvanični datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa. kada je Boško ispred kafane "Jadran" donio fasciklu sa pjesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup zasnovan na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa koji će na nekadašnjoj jugoslavenskoj muzičkoj sceni predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno.
Na koncertima su nastupali okruženi bodljikavom žicom, u isparanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik sa planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pjesama, kao ni zahvaljivanja publici. U cijeli koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi djelovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata djelovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (pjevač), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Krajem 1977. na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili široj rock publici, bio je na Boom festivalu 1977. u Novom Sadu.
Boškove godine Ubzo nakon toga, sa izdavačkom kućom RTV Ljubljana potpisuju ugovor i za koju će snimiti svoj prvi album. Album pod nazivom Ne cvikaj generacijo snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. Veoma mali je broj rock grupa sa područja bivše Jugoslavije koje su nakon objavljivanja prvog albuma imale tako dobar i žestok početak muzičke karijere. 11. maja 1978. nastupaju u okviru rock programa Omladinskog festivala u Subotici, neposredno nakon izlaska prvog albuma, i tu doživljavaju novi uspjeh. Krajem maja su nastupili po prvi put pred beogradskom publikom, kao gosti "Palilulske Rock-lige '78", na stadionu Tašmajdan koji će u budućnost postati beogradski dom Atomskog Skloništa. Svirali su potpuno besplatno, što je po riječima organizatora "danas velika retkost, kada svi trče da zgrabe pare...". Prema izvještajima sa tog koncerta, u tridesetominutnom nastupu izveli su materijal sa prve ploče, bez ijednog trenutka pauze. U to vrijeme, debi album je za tri sedmice dostigao tiraž od 16.000 primjeraka. Ipak, ukupno gledano, Atomci rijetko nastupaju i ne organizuju koncerte niti samostalno, niti žele da nastupaju u malim prostorima. Također, većina muzičara nije željela da se profesionalno posveti muzici i da organizuju turneje. Pored toga, veliki razlog za odsustvo samostalnih svirki trebalo je vidjeti u Serđinoj bolesti. Ipak, Boško Obradović sve to objašnjava odbijanjam Atomaca da održavaju "stereotipne turneje".
U jesen 1978. objavljuju drugi album pod nazivom Infarkt, na kojem je grupa Atomsko Sklonište pokazala punu tekstualnu i muzičku izvođačku zrelost. U skladu sa ostalim poboljšanjima i dizajn omota Andreja Habiča je na vrhunskom nivou. Ploča je pakovana u kartonski omot i ima malo veće dimenzije nego standardni 12" LP omot. Sastavni dio albuma je knjiga fotografija Tone Stojka, njihovog saradnika od ranih dana, čime je efektno prikazan još jedan domen njihove umjetnosti. Na osnovu uspješnih albuma i upečatljivih koncerata, sljedeće, 1979. godine su stekli mnogobrojnu vjernu publiku. Diskografsku neaktivnost te 1979. godine (budući da su krajem prošle godine objavili album) njihova izdavačka kuća RTV Ljubljana je nadoknadila izdavanjem singla "Pomorac sam majko / Pakleni vozači". Godinu dana kasnije izlazi još jedan singl: "Bez Kaputa / Tko Će Tad Na Zgarištu Reći" (pjesme sa njihova prva dva albuma).
Atomsko Sklonište je krajem 1979. godine, sa malo više sredstava i sa većom medijskom podrškom, pristupilo snimanju svog trećeg albuma. U vremenu horoskopa je bio sniman na poluostrvu Stoja u blizini Pule u pokretnom studiju "Mobile One", koji je u to vrijeme bio najveći pokretni (48-kanalni) studio na svijetu i u kojem su svoju muziku snimale neke poznate svjetske grupe. Bio je to prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells. Od ovog albuma Atomci zvanično djeluju kao kvartet, bez klavijaturiste. Paul Bilandžić je u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav "Lilihip". Po mnogo čemu ovaj muzički rad je različit od njihova dva prethodna albuma.
Nakon tri izdana albuma i mnoštva odsviranih koncerata, Atomsko Sklonište počinje na snimanjem albuma uživo. Boško Obradović je želio da realizuje nešto veliko što bi predstavljalo krunu dotadašnjeg rada grupe. Dugo najavljivani koncert trebao je da se održi u zagrebačkoj Areni, ali je do promjene plana došlo u posljednji čas, te su koncerti održani u Domu JNA (današnji Dom hrvatskih branitelja). Tako je u jesen 1980. godine objavljen koncertni album pod nazivom Atomska trilogija, za koji je korišten materijal sa oba koncerta.
Ovim albumom grupa Atomsko sklonište je zatvorila muzičku trilogiju, po mnogo čemu jedinstvenu na području bivše Jugoslavije. Narednih mjeseci nastavljaju koncertne aktivnosti. Tokom septembra ponovo nastupaju u dva navrata na stadionu Tašmajdan u Beogradu (gdje se do tada prodalo više od pola tiraža svih njihovih ploča). Na prelazu između 1980. i 1981. godine svirali su dva koncerta sa Ribljom Čorbom (u hali Pionir) pod nazivom "Atomska Čorba".
Nova 1981. godina ovoj grupi donosi značajne promjene. Bubnjar Saša Dadić odlučuje da napusti grupu, a na njegovo mjesto dolazi Zdravko Širola (pored bubnjeva svira i klavijature), sklapajući tako najpoznatiju postavu grupe: Langer, Blažić, Gužvan i Širola. Najveći koncertni nastup sviraju na beogradskom hipodromu 1981. godine. Tada su nastupili pred 50-60.000 posjetilaca kao nosioci programa prvog dana dvodnevnog festivala "Hipodrom '81", koji se trebao zvati "Atomski Hepening", ali je ipak kasnije došlo do promjene naziva. Drugog dana su nastupili Bijelo dugme i Iron Maiden.
Druga trilogija Novi album u prvoj polovini 1981. godine donosi još novina ali i potresa. Sniman je u "Super Bear" studiju u francuskom gradu Nici. Tu je neposredno prije njih, grupa Pink Floyd snimila svoj čuveni album The Wall. Bruno Langer od ovog albuma preuzima kompletno pisanje muzike, a grupa je prekinula prepoznatljivu praksu da album otvara recitacija Boška Obradovića. Extrauterina će biti posljednji album na kojem će ova grupa predstavljati njegove tekstove, a nakon ovog albuma dolazi do prestanka njihove saradnje. Bruno Langer ovaj prekid saradnje označava kao oslobađanje Atomskog skloništa od svega što je suvišno i strano rokenrolu, mada ostaje činjenica da su ubjedljivo najkvalitetniji materijali snimljeni dok je Boško Obradović bio tekstopisac i idejni vođa Skloništa. Iako je samo par mjeseci ranije Boško najavljivao da će biti vođa Atomskog Skloništa do svoje smrti, već u periodu izlaska "Extrauterine" bilo je jasno da su unutrašnji sukobi i nesuglasice doveli do "mirnog" odlaska Obradovića iz Skloništa, pa je prekid saradnje već unaprijed bio najavljen. Extrauterina je album koji je pomogao još većem učvršćavanju visokih pozicija ove grupe u Jugoslaviji. Na ovom albumu je primjetna i promjena glavne teme pjesama, gdje je velika većina njih posvećena "ljubavnim temama."
Te godine ova grupa bilježi mnogo televizijskih snimanja, a u Beogradu snimaju i film u režiji Miroslava Jokića. Rezultat je bila priča sastavljena od video snimaka pjesama koje precizno prate koncepciju Atomskog skloništa. Na početku filma su scene koje prikazuju okruženje kao poslije atomske katastrofe: pustoš, ruševine i olupine. Dok se na kraju filma ipak dolazi do vedrijih snimaka. Neke scene su snimljene u Puli, ali velika većina je urađena u Beogradu na različitim lokacijama, između ostalog deponija smeća i auto otpad na početku (u cilju dočaravanja uništenja i razrušenosti), a zelena polja i prometni autoput na kraju (obnavljanje prirode i ljudske civilizacije). Kompletna ekipa filma je uložila mnogo truda, ali najveći napor učinili su sami članovi Atomskog Skloništa: Bruno, Boško, Dragan, Sergio i Zdravko naročito snimajući scene u gomili smeća i otpada.