desno|220px|mini| Zatvorenici iz konc-logora na radu kod bunkera za podmornice (kodno ime "Valentin") u blizini Bremena Privreda u Trećem rajhu je bila sprovođena po ideologiji Hitlerove NSDAP-e stranke. Osnovne odlike su bile prisilno državno vlasništvo nad nekadašnjim društvenim preduzećima, razbijanje sidikata, visoka koncentracija i prednost namjenske nad konzumnom industrijom, borba protiv nezaposlenosti. S parolom da je zajednička korist iznad individualne (njem. Gemeinnutz geht vor Eigennutz) sprovedeno je ustrojavanje, pod nazivom Gleichschaltung, svih društvenih institucija i prenos ovlasti pod okriljem Radnog fronta Njemačke (Deutsche Arbeitsfront, DAF). Privreda je imala prije svega zadatak da podigne borbeni nivo Wehrmachta, uposli stanovništvo i postigne neovisnost o uvoznim sirovinama. Brzo otklanjanje nezaposlenosti u Trećem Rajhu i munjevito naoružavanje neki autori pripisuju sposobnostima državnog aparata. Drugi autori navode kao uzrok uspjeha mjere štednje prethodne vlade kancelara Brünninga, koje su uveden tokom Velike depresije, nakon čega su preživjela samo stabilna preduzeća. Neki ovo objašnjavaju i specifičnim okolnostima koje su proizašle od Vajmarske republike. Ovo je i danas tema mnogih istraživanja.
Historija Prvi svjetski rat mini|desno|220px|Potpisivanje ugovora u Versaillu Još početkom Prvog svjetskog rata na teritoriji Vajmarske republike vladala je inflacija. Nakon poraza 1918. i zatraženih reparacija došlo je do nestašice robe nakon čega je centralna banka (njem. "Reichsbank") reagovala štampanjem novca. Obezvrijeđivanje štednje i gubitak nominalne vrijednosti ratnih obveznica uništile su povjerenje građana u vladu. Troškovi rata u Vajmarskoj republici su iznosili oko 164 milijarde maraka koje su finansirane: preko obveznica (97 milijardi), trezorskih zapisa (57 milijardi) a ostalo putem nameta i poreza (10 milijardi). Uz to dodatne finansijske obaveze kao penzije i invalidnine pojačale su inflatorno finansiranje. Versajskim ugovorom iz 1919. Vajmarska republika morala je platiti reparacije u visini od 132 milijarde maraka. Ova suma saopštena je tek 1921. nakon dogovora Britanije i Francuske. Londonski ultimatumom određeno je plaćanje reparacija u američkom dolaru, britanskom funtom i francuskim frankom. Porezi, carine i takse nisu mogle pokriti sve naveden troškove. Centralna banka ponudila je na finansijskom tržištu zamjenu obveznica za devize što je samo pojačalo inflaciju.
Vajmarska hiperinflacija
desno|120px|mini|Novčanica od 50 biliona maraka iz 1923. desno|120px|mini|Novčanice su zbog gubitka vrijednosti korištene, između ostalog, kao tapete Inflacija je na vrhuncu 1923. dovela do izdavanja novčanice nominalne vrijednosti od 100 biliona maraka. Za stanovništvo je ovo imalo katastrofalne posljedice. Plaće su dnevno isplaćivane, svaki kupac pokušavao je što brže potrošiti novac. Iako su milioni ljudi izgubili svu ušteđevinu postojali su i privredni subjekti koji su, zahvaljujući hiperinflaciji, vratili kredite devalviranom valutom. Poznata ličnost, koja je u ovom slučaju profitirala, bio je industrijski magnat Hugo Stinnes. Početni dug Vajmarske republike, koji je 1918. iznosio 164 milijarde maraka, smanjen je 1923. na nominalnu vrijednost od 16 pfeninga. Pod izgovorom da zaostaje plaćanje reparacija belgijske i francuske trupe 1923. upadaju u Rursku oblast (njem. Ruhrgebiet) u namjeri da zaplijene industrijska postrojenja i sirovine. Dolazi do masovnih protesta, ionako već nezadovoljnog, lokalnog stanovništva. U opštem metežu koji je nastao Hitler 8. novembra, s nekolicinom oficira, pokušao je bezuspješno da izvede državni udar. 15. novembra je, pod vladom kancelara Stresemanna, sprovedena reforma valuta čime je inflacija zaustavljena. Da bi se pokrile osnovne potrebe stanovništva, vlada je izdavala bonove za žitarice, meso, struju, gas itd. Katastrofalne posljedice hiperinflacije su navele Saveznike na novi pristup reparacijama. Slijedio je Dawesov plan koji je omogućio kredite inostrane kredite. Youngov plan, koji je nadomjestio Dawesov, vratio je ovlasti banci i željeznicama Rajha. Centralna banka time dobila i mogućnost kreditiranja na međunarodnom tržištu kapitala a pored toka rok plaćanja reparacija produžen je do 1988.
Velika depresija Dolaskom Velike depresije prekinuta je kratka era stabilnosti. Od 1929. broj nezaposlenih je narasto na 6 miliona. Opšte nezadovoljstvo pogoršano je reakcijom kancelara Brüninga, čija je vlada uvela mjere štednje. Srezane su plaće državnih službenika, znatno je smanjena pomoć za nezaposlene. Ovim činom je Brüning pokušao dokazati inostranstvu da nisu u stanju plaćati dalje reparacije. Mnoga preduzeća su zatvorena to je olakšalo Hitlerovom NSDAP-u kao i KPD, da dođu na vlast. Stanovništvo je rezigniralo i osiromašilo. Neraspoloženje stanovništva se pokazalo na izborima 31. jula 1932 gdje je Hitlerov NSDAP osvojio 37%, a KPD 14% glasova. Građanske stranke su bile time poražene, glasovi kritike nisu mogli nadjačati parole "Rot front" i "Sieg Heil". Sve učestalije su bile ulične tuče komunista i nacista. Obećanjima nacista o blagostanju, Trećem rajhu i "Sovjetskoj Njemačkoj" nisu se mogle oduprijeti demokratske stranke. Nakon što je prozvan za kancelara Rajha, Hitler je, 30. januara 1933 ukinuo Vajmarsku republiku.
Borba protiv nezaposlenosti mini|220px|desno| Hitler kod polaganja kamena temeljca za Reichsautobahn (autoput Rajha) Razbijanjem sindikata umanjena je samostalnost preduzeća, a uz to ukinuto je pravo na štrajk. Radni front Njemačke (DAF) imao je savjetodavnu ulogu. Plate i tarifni ugovori su bili određeni putem radnih trustova koji su bili podređeni ministarstvu rada. Platni nivo nije značajno rastao, kao zamjena za to uveden je 1. maj kao praznik. Radnička organizacija KdF (Kraft durch Freude, bs. Snaga kroz radost) organizovala je izlete i razne druge aktivnosti. Putovanja su postala jeftinija a minimalni godišnji odmor je podignut s 3 na 6 dana. U centru pažnje NSDAP-a je stajalo brzo zapošljavanje. Krajem 1933. oko 25% svih radno sposobnih osoba nije imalo posao. NSDAP je pokušao izgradnjom puteva i stambenih objekata, poreznim olakšicama, doškolavanjem, slanjem nezaposlenih na rad u poljoprivredi povećati broj zaposlenih. Pokrenute su kampanje za kupovinu domaćih proizvoda. Od 1936. broj nezaposlenih je iznosio oko 1,5 miliona i industriji su već nedostajali kvalifikovani kadrovi.
Uvedeni su krediti za sklapanje braka od 1000 maraka, uz preduslov da supruga tokom trudnoće radno mjesto prepusti mužu, što je dovelo do naglog porasta brakova (200.000 1933-1934). Osnovano je preduzeće Reichsautobahn za izgradnju puteva, uvedene su porezne olakšice za kupce automobila.Abelshauser, 1999, str. 507 23. septembra 1932 počela je izgradnja autoputa između Frankfurta i Heidelberga. Po uzoru na strateške vizije u SAD-u u Rajhu je također zavladalo ubjeđenje da za "10 godina infrastruktura neće biti u stanju pokriti potrebe saobraćaja".Abelshauser, 1999, str. 508 Do 1934. potrošeno je oko 350 milion maraka je na izgradnju autoputeva.Abelshauser, 1999, str. 509
Rajh je planirao, kao socijalno-političku mjeru, jeftiniju mogućnost kupovine automobila. Pomoć je stigla preko industrijalca Ferdinanda Porschea koji je najavio proizvodnju "narodnog auta" (njem. Volkswagen) koji bi koštao oko 1000 maraka. Organizacija KdF je podržala ovaj projekat s 50 miliona maraka. Uveden je model međusobnog kreditiranja kupaca sa sloganom Fünf Mark pro Woche mußt du sparen, willst du im eigenem Wagen fahren (bs. "Moraš uštediti 5 maraka u sedmici, ako hoćeš da se vozaš svojim autom"). Oko 336000 automobila je bilo naručeno, dok su od toga 60000 već bila kompletno uplaćena u gotovini, međutim nijedan nije stigao do kupca. Proizvodnja je za potrebe Wehrmachta bila preusmjerena.
Četverogodišnji plan desno|120px|mini| Hjalmar Schacht guverner centralne banke Rajha U septembru 1936. Hitler je na Reichsparteitagu najavio Četverogodišnji plan (njem. "Vierjahresplan"). Centralne tačke su bile naoružavanje i autarhija privrede. Wehrmacht je morao za 4 godine biti spreman za rat, nadzor nad progresom mamjenske industrije imao je Hermann Göring. Uvedena je stroga devizna kontrola, ovim je ukinuta i preostala samostalnost preduzeća. Država i stranka NSDAP su sprovodile time politiku intervencionizma. Privatna preduzeća bila su prisiljena na kooperaciju no velika potražnja donosila je i visoke prihode. Znatan porast prozvodnje zabilježen je kod namjenske dok je manji bio kod konzumne industrije. Visoki prihodi industrije osigurali su NSDAP-u podanost industrijskih magnata kao: Emil Kirdorf, Albert Vögler, Fritz Thyssen, Robert Bosch und Gustav Krupp von Bohlen und Halbach. U periodu 1933.-1936. udio državnog budžeta za namjensku industriju raste sa 6% na 39%, da bi 1938. iznosio već 50%. Porast stepena proizvodnje je stvorio poteškoće kod nabavke sirovina. Da bi Rajh postao neovisniji o zemljama Zapadne Evrope, uvodi se klirinška (roba za robu) trgovina sa zemljama Skandinavije, Jugoistočne Evrope i Latinske Amerike. Da bi se zamaskiralo finansiranje namjenske industrije guverner centralne banke Hjalmar Schacht uvodi posebne mjenice pod nazivom Mefo koje je izdavalo fiktivno preduzeće Metalurgische Forschungsgesellschaft mbH. Opticaj mjenica, u iznosu od 9-12 milijardi maraka,Abelshauser, 1999, str. 517 odvijao se između dotičnih proizvođača i nije bio zabilježen u državnom budžetu. Ovo je bilo u stvari, prema nekim mišljenjima, inflatorno finansiranje jer je centralna banka nakon roka dospijeća garantovala isplaćivanje u gotovini. Sam Schacht je zastupao mišljenje da će ozdravljenje privrede donijeti više poreznih prihoda što bi omogućilo i vraćanje duga u mjenicama. Mefo su bile jedna od metoda finansiranja. Uvedene su i mjenice Öffa koje je izdavala Deutsche Gesellschaft für öffentliche Ausgaben. Trezorski zapisi su plasirani kod štedionica, kreditnih zadruga i osiguravajućih društava (uključujući i penzione fondove). Time su građani Rajha postali i njegovi kreditori.Abelshauser, 1999, str. 518 Stvarna visina ulaganja u naoružanje sporna je među historičarima, procjene se kreću od 32 milijarde do 74 milijarde maraka.Abelshauser, 1999, str. 515 Pred početak Drugog svjetskog rata Hitler je u jednom govoru naveo cifru od 90 milijardi maraka, što se tumači kao propaganda s ciljem zastrašivanja.Abelshauser, 1999, str. 516
Autarhija privrede Veliki su napori uloženi da bi se smanjila ovisnost od uvoznih, za Wehrmacht neophodnih, sirovina. U Leuni je izgrađeno postrojenje za dobijanje sintetičkog benzina iz uglja. U Buni je proizvođen vještački kaučuk za gume vozila. Prirodna vuna i celuloza su zamijenjene vještačkom svilom i vunom. Hemijska industrija je bila pod kontrolom privatnog preduzeća IG Farben. Osnivanjem preduzeća A.G. für Erzbergbau und Eisenhütten Hermann Göring, koje je bilo u državnom vlasništvu, pokrenuta je u Salzgitteru eksploatacija rude željeza. Domaća ruda je imala znatno niži kvalitet od uvozne, te su privatna preuzeća bila nezainteresovana ali su morala kupiti dionice državnog preduzeća. Domaća prizvodnja nije mogla blagovremeno pokriti sve tačke Četverogodišnjeg plana. Tako je uvoz nafte, od 1936.-1938. opao samo sa 66% na 60%, dok je vještački kaučuk pokrio samo 50% potreba. Rajh je ostao ovisan uvozu mangana, hroma i volframa.
Otimanje imovine i diskriminacija Jevreja mini|120px|SA vojnik ispred robne kuće Tietz u Berlinu, slika iz 1. aprila 1933