Nemiri na Haymarketu poznati su još kao Haymarketška afera i masakr na Haymarketu.
Posljedica su bacanja bombe na demonstracijama 04.05.1886. god. u Chicagu koje su počele kao mirne demonstracije u znak podrške radnicima u borbi za osmočasovno radno vrijeme i kao reakcija na ubistvo radnika prethodnog dana od strane policije. Kad su policajci stupili na trg nepoznata osoba je bacila bombu.
Došlo je do pucnjave. Sedam policajaca je poginulo i najmanje četiri civila, mnogi su ranjeni. Uslijedilo je suđenje u kome je 8 anarhista osuđeno za urotu. Dokaz je bio taj što je jedan od optuženih imao izrađenu bombu. Nije dokazano da ju je neko od njh bacio. Sedmorica osumnjičenih su osuđeni na smrt, a jedan na zatvor. Smrtne kazne dvojice optuženih guverner llinoisa Richard J. Oglesby preinačio je u doživotne zatvorske kazne, dok je jedan u zatvoru izvršio samoubistvo. Ostala četvorica su obješena su 11.11.1887. god.
Pozadina događaja Događaji koji su doveli do demonstracija na Hajmarketu počeli su dosta ranije. 1865. god. nije postojao organizovani radnički pokret. Mnogi radnici od kojih se očekivalo da organizuju pokret bili su imigranti.
Poslodavci su namjeravali da zamrznu plate i da ne dopuste skračivanje radnog vremena. Kada je organizovan radnički pokret radnici su se suočili sa nasiljem. od strane čikaške policije ubijeno je 30 osoba. To je direktno vodile do Hajmarketa.
Ovo je period kada su Sjedinjene Države još uvijek živjele sa sjećanjem na Građanski rat. Mnogi su učestvovali u njemu. Bilo je pitanje da li će Afro-Amerikanci, koji su bili slobodni ljudi, imati svoja prava i da li će drugi ljudi, koji su bili slobodna radna snaga, takođe dobiti svoju slobodu.
Nakon građanskog rata, naročito poslije depresije 1873-1879 došlo je do brzog industrijskog razvoja u SAD-u. Glavni industrijski centar bio je Chicago, gdje je bilo zaposleno nekoliko desetina hiljada doseljenika iz Evrope, većinom iz Njemačke i Češke. Radili su 10 do 12 sati za 1,5 dolar dnevno. Grad je postao središte za mnoge pokušaje organizovanja zahtjeva radnika za bolje uslove rada.
Ovo je period kada je Američki industrijski kapitalizam bio u usponu. Najveće korporacije u Americi su tada nastale. Građanstvo je smatralo da su to loše organizacije, da mogu biti zaustavljene, da će moći da naprave ekonomiju kojom će upravljati lokalno stanovnišvo, odnosno sami radnici.
Poslodavci su na ovo odgovorili anti-sindikalnim mjerama otuštali su sindikalne vođe zapošljavali štrajkolomce, špijune, nasilnike, privatne sigurnosne snage. Došlo je do pogoršanja etničkih odnosa u cilju podjele radnika. Mainstream newspapers podržavale su interese poslodavaca.
Tokom usporavanja privrednog rasta između 1882. i 1886. god. socijalističke i anarhističke organizacije bile su aktivne. Od 1884. godine do 1886. broj članova koji su podržavali osmočasovno radno vrijeme naraslo je sa 70 000 na 700 000
U Chicagu, anarhistički pokret od nekoliko hiljada. bio je okupljen oko novina Arbeiter-Zeitung, koje su se uređivale na njemačkom jeziku, a uređivao August Spies. Tiraž im je bio 20000 primjeraka.
Majski dani štrajkova U oktobru 1884. god. Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat jednoglasno su tražili da se do 01. maja.1886 godine uspostavi osmočasovno radno vrijeme, u protivnom američki sindikalni pokret organizovao bi generalni štrajk.
Poslodavci i zakonodavna tijela bili su protiv zakona o osmočasovnom radnom vremenu. Ilinois je bio prva država koja je donijela takav zakon. Poslodavci su odbili da mu se povinuju. Tako da je to činilo pozadinu onoga što je govorio radnički pokret moramo da se okupimo oko zajedničke stvari i da prisilimo poslodavce da ustuknu.
Tokom čitavog proljeća 1886, poslodavci su pravili ustupke i prihvatali su realnost. Bili su im potrebni radnici, i ako bi se vratili da rade osam sati dnevno, primili bi ih. Tako, dok se Prvi maj dešavao po prvi put 1886, izgledalo je da će sve proteci mirno. U subotu 01. maja hiljade radnika stupilo je u štrajk širom SAD-a. Štrajk se odvijao pod parolom "osam sati dnevno, bez smanjenja plaća." Procjenjeno je da je u štrajku učestvovalo 300 000 do 500 000 radnika. Američki radnici su se suprostavili kapitalističkom ugnjetavanju . Tražili su ispunjenje 3 osmice 8 sati rada 8 odmora 8 kulturnog uzdizanja.
Centar ovih zbivanje bio je Chicago, gdje je u šrajku, bilo oko 50.000 radnika. U geadu je došlo o zastoja većeg dijela proizvodnje. Ravladao je strah od sukoba i nasilja, kojih nije bilo u subotu i nedjelju, 1. i 2. maja.
Dešavanja u fabrici McCormick Harvester U toku su bili štrajkovi u fabrici "McCormick Harvester", koju su zvali "Radionica smrti" (Reaper Works). U njoj su proizvodili poljoprivredne alatke. Bilo je štrajk-brekera. U toku je bio lokaut (prekid rada i zatvaranje radnih prostorija od strane poslodavaca, povodom spora sa radnicima, na osnovu koga poslodavac nastoji da sa radnicima postigne saglasnost ili da se odupre njihovim zahtjevima). Njihovi radnici su protestovali zbog lokauta. Došlo je do tuče. čikaška policija je intervenisala.
Nekoliko nenaoružanih radnika je ubijeno. Anarhisti u Chicagu, koje su predvodili Albert i Lusi Parsons, odlučili su djelovati
Albert Parsons je vodio štampariju koja je podržavala tadašnji pokret za oslobađanje crnaca (Black Freedom Movement), i ostao je bez svih svojih bivših prijatelja. Lusi je bila žena koja je odrasla u ropstvu i koja je postala slobodna osoba. Vjenčali su se u Teksasu i morali su da pobjegnu, jer su se borili za crnačka prava nakon Rekonstrukcije (reorganizacija i ponovni prijem odcjepljenih država u Uniju nakon Američkog građanskog rata), a morali su i da izbjegavaju Kju Kluks Klan.
August Spajs odrastao je u porodici sa relativno privilegovanim porijeklom. Došao u Ameriku. Ono što je tamo vidio radikalizovalo ga je. Obojica su bili prilično nezavisni ljudi, trgovci na malo. Parsons je bio štampar. Spajs je tapetar. Poistovjetili su sa ciljevima masa imigranata u Chicagu.
Kada su čuli za ubistva radnika koje je počinila policija, oni su sazvali miting za narednu noć, 04.05. na trgu Hajmarket. Na trgu radnici su se uvijek okupljali povodom političkih dešavanja. Željeli su da to bude miran skup. Bilo je prisutno samo 3000 učesnika. Skup je bio promašaj. Na mitingu bio je prisutan i gradonačelnik Carter Harrison koji je rekao:
"Ne čujem da se spominje bilo kakvo bacanje bombi. Ne čujem bilo kakve prijetnje." .
Albert Parsons nije ni namjeravao da bude prisutan, a nije ni očekivao da će biti nekih problema, pa je poveo Lusi i svoje dvoje dece, Alberta mlađeg i Lulu. Tokom odbrane, oni su rekli:
"Pa , kako može čovjek da zagovara nasilje kada se oko njega nalaze nevini ljudi?" Miting se postepeno osipao. Bilo je oko 22:30. Padala je kiša. Albert i Lusi su napustili miting da bi se ogrijali u obližnjem salunu. Gradonačelnik je otišao da posjeti obližnju policijsku stanicu i da obavijesti kapetana John Bonfielda, o stanju. Po nekima on je bio kavgadžija. Nije slušao gradonačelnikove riječi.
Poslije nekoliko minuta poveo je 125 rezervnih policajaca. Dok se miting osipao policijske snage su umarširale na trg.
Kapetan policije je prekršio gradonačelnikovo naređjenje, koji je rekao: "Miting je miran. Nema potrebe razbijati ga."
Kapetan policije je postupio na svoju ruku, umarširao je na trg i rekao:
"Morate da se raziđete", a govornik, Samuel Fielden je uzvratio:
"Ali mi smo mirni".
A on je rekao:
"Morate da se raziđete u svakom slučaju."
Dok je govornik silazio sa kola, neko je bacio bombu koja je pala među policajce. 7 je ubijeno i ranjeno 67 policajaca. Vjeruje se da je bombu bacio policijski agent, provokator. Policija je počela pucati po demonstrantima. Ranila je desetine demonstranata od kojih je 11 kasnije umrlo. Među ranjenima je bio i Fielden. Pogođen je u koljeno dok je napuštao područje.
Hapšenje i suđenje Uslijedilo je hapšenje stotina muškaraca i žena osumnjičenih da su anarhisti, socijalisti ili komunisti. Saopšteno je da je otkrivena zavjera i da su pronađeni dinamit, bombe i paklena mašina.
Ništa poput ovoga se nije ranije desilo u istoriji mirnodopske Amerike. Bilo je strahovitih gubitaka života na bojnim poljima, ali usred grada, bilo je mnogo nereda, mnogo demonstracija, mnogi civili su nastradali, ali nikada nije neko iz policije, tako da je to bio šokantan dogadjaj.
Za napad bombom optuženo je 8 učesnika protesta :
August Spies Albert Parsons Adolf Fiser George Engel Louis Ling Michael Schwabb Samuel Fielden Oscar Neebe.
Poznati biznismeni i ugledni profesionalci i istaknuto sveštenstvo označavalo je optužene skupa kao anarhiste, a bombaški napad kao najveću uvredu u američkoj istoriji. Ubistvo šest radnika 3. maja je zaboravljeno.
Parsons je nestao preko noći. Policija ga je tražila po cijeloj državi, a njegov nestanak je tumačen kao priznanje krivice. On je napustio Chicago ponoćnim vozom i otišao u Genevu, u Ilinoisu gdje je bio kod Williama Holmesa. Parsons je kasnije pobjegao policiji tako što je otputovao u Waukeshu u Wisconsinu gdje je bio kod porodice Hoan. Otac u ovoj porodici je bio simpatizer onoga za šta se Parsons zalagao.
Ostao je u Wisconsinu do prvog dana suđenja, 21.06.1886. Predao se tako što je dramatično i nenadano ušao u sudnicu i zahtijevao da mu se sudi jednako kao i ostalim optuženima.
Sudnica je bila puna, optužba je izlagala slučaj, prigovori su odbačeni hrapavim glasom sudije Josepha Garya, a crtač, koji je sjedio blizu advokata optuženih, pomislio je da ne bi volio da mu sudi takav sudija. U uvodnicima je jasno saopštavano da samo neprijatelj naroda može da pokuša te ljude spasiti vješala. Samo tri advokata pristaju brane anarhista. William P. Black unionistički kapetan tokom Građanskog rata, prvoborac, poznat kao borac, visok, crn i zgodan, sa istaknutim vilicama i kratkom bradom. Sigmund Zeisler
Na drugoj strani bio je Julius S. Grinnell, državni tužilac, koji je imao aspiracije na guvernersko mjesto. Glasnogovornik porote bio je Frank Osborn, šef prodavača u Marshall Field & Co, drugih jedanaest "dobrih i pravih" bili su: bivši željeznički preduzimač, prodavač odijela, bivši broker iz Bostona, direktor škole, brodarski činovnik, putujući prodavač šminke, knjižar, stenograf u Cikago & Nortvestern reilveju, kondukter na istoj željeznici, trgovac mašinama, i prodavač sjemena.
Grinel je govori o "zaštiti društva i vlade od neprijatelja i njihove destrukcije" i o tome da su istomišljenici ovih ljudi nedavne 1871. u Parizu uvrijedili Boga. Kapetan Blek je često protestovao.
Neposredno poslije presude, odbrana se žali višim sudovima dok optuženi čekaju u okružnom zatvoru, štampa se okreće drugim aferama.
Zapisnici sa tog suđenja pokazuju kako nije utvrđeno ko je bacio bombu, kako je zapravo suđeno anarhizmu i kako su anarhisti branili svoju ideologiju kao neki san na zemlji
Shvab kaže: " Zašto se mi borimo za komunizam i anarhiju? Ako ostanemo tihi stijene će proplakati. Ubistva se dešavaju dan za danom. Djeca su kasapljena, žene rade do smrti, ljudi su ubijani, a taj zločin nije kažnjen zakonom. Veliki princip sadašnjeg stanja je neplačeni rad." Spajs kaze: "Moja odbrana je vaša optužba", citira Getea iz Fausta: „Es erben sich Gesetz und Rechte, We eine ew'ge Krankheit fort, etc. (Zakoni i klasne privilegije prenose se kao nasljedna bolest.)“ Slučaj dolazi pred državni Vrhovni sud Ilinoisa. Grad se hladi i gotovo niko više ništa ne čuje o planovima da se digne u vazduh policijska stanica ili da se izvede revolucija. Komitet za odbranu traži novac da pokrije troškove žalbe, što teško ide, pošto izgleda da su ljudi u Chicagu prihvatili presudu kao pravednu i misle da osuđeni treba da budu obješeni, a nekolicina neustrašivih zahtijeva suprotno.
Državni Vrhovni sud naširoko raspravlja o slučaju i pronalazi tehničke razloge da odobri odluku porote. Odluka tog suda od 14.09.1887, objavljena je u čikaškim dnevnicima uz odobravajuće komentare.