Nedostatak viđenja boja ili sljepilo za boje – nekad zvani daltonizam – je odsustvo ili smanjena sposobnost osoba da vide boje ili razlike u boji, pod normalnim uvjetima osvjetljenja. Ovaj poremećaj čula vida nije praćen sljepilom viđenja oblika, detalja i ostalih elemenata vida, ali postoji nedostatak sposobnosti viđenja boja određenog dijela spektra. Najčešći uzrok je greška u razvoju jednog ili više skupova čulnih čunjeva – fotoreceptora u mrežnjači (retini), koji ne vide boje pa ne prenose odgovarajuće informacije na vidni nerv. Stvarni centar za vid, pa i viđenje boja, je u potiljačnom režnju velikog mozga. Oko ustvari samo glada a ovaj centar prepounaje, analizira i vidi posmatrano.WHO (2013): Visual impairment and blindness Fact Sheet World Health Organization, N°282, http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs282/en/index.html.Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, .
Termin "daltonizam" se i do danas održao u frankofonskoj i dijelom komonveltskoj literaturi, dok je na ostalim jezicima češće u upotrebi "sljepilo za boje" i/ili "nesposobnost razlikovanja boja"/"nedostatak viđenja boja", što su prihvatili i bosanskohercegovački genetičari.
Ovaj vid disfunkcije čula vida je obično okarakteriziran spolno vezanim nasljeđivanjem. Drugim riječlima, geni koji proizvode fotopigmente se nalaze na X hromosomu. Ako neki od tih gena nedostaje ili je oštećen, daltonizam će biti izražen kod muškaraca s većom vjerovatnoćom nego kod žena, jer muškarci imaju samo jedan X hromosom, dok žene imaju dva, a funkcionalni gen na samo jednom od X hromosoma je dovoljan da osoba proizvodi potrebne fotopigmente. To je inače osobenost i svih ostalih rijetkih spolno vezanih osobina, zbog izuzetno male vjerovatnoće da se recesivni alel odgovornog gene pojavi na oba X hromosoma. Naime, aleli za sve oblike sljepila za boje su recesivni u odnosu na one koji kontroliraju sinrtezu pigmenata za normalno viđenje boka. Zato su žene sa takvim genotipom ekstremni izuzetak.
Sljepilo za boje se može pojaviti i pod uticajem fizičkih ili hemijskih oštećenja oka, vidnog nerva ili dijelova mozga. Na primjer, ljudi s ahromatopsijom pate od poremećaja potpuno drugačije i ipak su u stanju da vide boje.
Pripadajući fenotipovi se obično klasificiraju kao blaga invalidnost, iako postoje povremene okolnosti u kojima mogu biti prednost. Prema nekim studijama zaključučeno je da su takvi ljudi su bolji u prodiranju u određene kamuflažne boje. Takvi rezultati mogu objasniti evolucijski razlog za visoke prevalencije crveno-zelene sljepoće za boje. Te studije ukazuje na to da ljudi s nekim vrstama daltonizam mogu razlikovati detalje koje ljudi s normalnim vidom za boje nisu u stanju da razlikuju. Dosadašnji rezultati također ukazuju da je učestalost ovog oblika sljepoće za boje značajno češća u stanovništvu zemljoradničkog nego lovačkog porijekla.
Osnovi mini|Talasna dužina osnovnih boja svetlosnog spektra mini|Spektar viđenja osoba bez ikakvih promjena u percepciji boje mini|Spektar viđenja osoba sa protanopijom mini|Spektar viđenja osoba sa deuteranopijom mini|Spektar viđenja osoba sa tritanopijom Prvi znanstveni članak na temu daltonizma, Izvanredne činjenice koje se odnose na viđenje boja, objavio je engleski hemičar John Dalton 1798. nakon što je uočio sopstvenu nesposobnost za razlikovanje crvene boje. Po njemu se i opće stanje nedostatka sposobnosti razlikovanja boja još i danas označava kao daltonizam, iako se taj termin sada koristi samo za deuteranopiju.
Sljepilo za boje pogađa relativno veliki broj pojedinaca, pretežno protanopija i deuteranopija, koje su najčešće forme. U osoba sa sjevernoevropskog porijekla, čak 8% posto muškaraca i 0,4% žena ima nedostatak kongenitalne boja. Ljudska retina obično sadrži dvije vrste fotoreceptivnih ćelija: štapići (aktivni pri slabom svjetlu) i konusne ćelije (aktivan na normalnom dnevnom). Normalno, postoje tri vrste konusnih ćelija (štapića, čunjića), od kojih svaka sadrži drugačiju pigment, koji se aktivira kada pigmenti apsorbiraju svjetlost. Spektarska osjetljivost čunjeva se među njima razlikuje: jedni su najosjetljiviji na kratke talasne dužine, drugi na srednje, a treći na duge talasne dužine u vidljivom spektru, uz sopstveni vrhunac osjetljivosti u plavom, zelenom, žutom i crvenom područjima spektra. Apsorpcija spektra tri sistema se preklapa, pa se kombiniranjem pokrije cijeli vidljivi raspon spektra. Ovi receptori su poznati kao čunići kratke (S), srednje (M) i duge (L) talasne dužine, ali su također često nazivaju i plavi, zeleni i crveni čunjevi, iako je ova terminologija je netačna.
Svaki od receptora čula vida odgovara na širok spektar talasnih dužina. Na primjer, dugotalasni "crveni" receptor ima svoj vrhunac osjetljivosti u žuto-zelenom području, neki put od kraja crvenog (najduži talasi) dijela vidljivog spektra. Osjetljivost čula vida na normalnu boju zapravo ovisi o preklapanje između apsorpcije raspona tri sistema: različite boje se priznaju kada su različite vrste konusa stimulirane u različitim stupnjevima. Crveno svjetlo, na primjer, stimulira čunjeve za dugovalne dužine mnogo jače nego bilo koji od drugih, a smanjene valne dužine uzrokuje se sve više stimuliraju druga dva konusna sistema.
Klasifikacija Nedostaci u viđenju boja se mogu svrstati u stečene ili naslijedne. Stečeni: sljepilo za boje mogu uzrokovati bolesti, droga, lijekovi (npr. Plaquenil) i hemikalije. Nasljedni se svrstavaju u tri vrste naslijeđenih ili kongenitalnih nedostataka viđenja ili razlikovanja boja: monohromatizam, dihromatizam i anomalni trihromatizam.
Monohromatizam Monohromatizam – poznat i kao "totalni daltonizam" ili totatlno sljepilo za boje – je nedostatak sposobnosti razlikovanja boja čitavog spektra pa se takve osobe u prijemu informacije o bojama ponašaju kao crno-bjeli televizor, tj. monohromati od boja razlikuju samo raspon nijansi od blijedo sivih do crnih. To je posljedica poremećaja ili potpunog odsustva fotosenzitivnih čunjića (črpića) za sve nijanse. Monohromatima nedostaju dva ili sva tri pigmentna konusa za vigenje pa se njihovo uočavanje i lakoća vida svodi se na jednu dimenziju.
Monohromatizam štapića (ahromatopsija) je izuzetno rijedak, neprogresivni oblik nesposobnosti da se razlikuju bilo koje boje, što je posljedica odsustva ili nefunkcioniranja retinskih čepića. To je povezano sa osjetljivošću na svjetlost (fotofobija), nevoljnim oscilacijama oka (nistagmus) i slabim vidom. Monohromatizam čunjića je rijetko sljeplo za boje, sa relativno normalnim vidom, elektroretinogramom, i elektrookulogramom. Ovi monohromati također mogu biti rezultat više od jedne vrste dvobojnog (dihromatskog) daltonizma. Smatra se da osobe sa, na primjer, protanopiijom i tritanopijom se smatra imaju ovaj monohrommatitam. Budući je monohromatizam čepića posljedica nedostatka / oštećenja više od jednog konusa u retinskom okruženju, ima dvije ekvivalentne vrste dihromatizma.
Dihromatizam mini|350px|lijevo|Ilustracija rasporeda čepića u slijepoj mrlji (fovea) osobe sa naormalnim viđenjem boja (lijevo) i kod protanopa. Može se uočiti da centar u fovei ima vrlo malo čunjića osjetljivih na plavo. desno|mini|Simulacija normalne (gore) i dihromatske (ispod) percepcije crvenih i zelenih jabuka Dihromatizam je umjereno teško sljepilo za boje u kojem je jedan od tri osnovna mehanizma boja odsutan ili nije u funkciji. To je nasljedna, a, u slučaju protanopije ili deuteranopije, spolno vezana osobina, što znači da se uglavnom javlja kod muškaraca. Dihromatima nedostaje jedan od tipova pigmentnih čunjića pa se viđenje boja se svodi na dvije dimenzije. Dihromatizmi su označeni osnovu toga da li je pogođen "prvi" (grč. prot – pozivajući se na crveni fotoreceptor), "drugi" (deuter – zeleno), ili "treći" (trit – plavo) fotoreceptor.
Verzija originalnih tablica ovog testa (dr Shinobu Ishihara) je dizajnirana da se odvija u sobi adekvatno osvijetljenom dnevnom svjetlišću. Prisustvo direktne sunčeve svjetlosti ili umjetnog svjetlo može proizvesti neke razlike u rezultatima zbog izvjesnih promjena u izgledu nijansi boja. Elektronska verzija može pokazati neke razlike jer su slike optimizirane za web-baziranu isporuku sa rezolucijom za monitor 800x600 i ekran u boji 256 ili više. Rezultate ovog testa ne treba smatrati konačnim medicinskim testom viđenje boja i samo služe za ilustraciju testiranja. Za medicinsku dijagnostiku relevantni su rezultati koji se dobiju testiranjem na anomaloskop.
Uvjeti testiranja pomoću Ishuharinih tablica: posmatranje tablica pod dnevnim svjetlom; tablice se gledaju pod uglom od 90°; udaljeost tablica oko 75 cm od posmatrača (obično dužina ruke) tako da test slika bude u visini očiju; registrira se odgovor koji je dat u roku od tri sekunde.
Obično nije potrebno u svim slučajevima da se koristi čitav niz slika. U ispitivanjima velikih razmjera. test se može pojednostaviti na 6 test-tabli: jedan od testova 2 ili 3, jedan od testova 4, 5, 6 ili 7, jedan od testova 8 ili 9, jedan od testova 10, 11, 12 ili 13 i jedan od testova 14 ili 15.
Nedostaci viđenja crvenog i zelenog dijela spektra Većina slučajeva nedostatka kolornog vida se odlikuju nedostacima u viđenju u crveno-zelenom dijelu spektra, koji se može svrstati u dvije skupine.
1. Protan tip može se ispoljavati kao: protanopija – apsolutno sljepilo ili protanomalija – parcijalno sljepilo, a 2. Deutan kao: deuteranopija – apsolutno ili deuteranomalija – djelimično sljepilo.
U protanopiji vidljivi raspon spektra je kraći na crvenom kraju, u odnosu na normalno viđenje, a taj dio spektra koji se u normalnom viđenju vidi kao plavo-zelen, protanopima se čini sivim.
U deuteranopiji, dio spektra koji je za normalno viđenje zelen vidi se kao siv. Purpurno-crvena također se vidi kao siva.
Kod protanomalije i deuteranomalije, nijedan dio spektra se ne pojavljuje kao sivi, ali njegov dio koji se pojavljuje kod protanopa kao siv, kod protanomelije će izgledati, a kod deuteranomalije će se siva boja deuteranopa izgledati nejasno sivkasto.
Nedostatak viđenja nijansi plave i žute boje je jasniji nego kod crvene i zelene.
Protanopija je je teška vrsta nedostatka kolornog vida uzrokovana potpunim izostankom crvenih fotoreceptora u mrežnjači). Protanopi teško vide razliku između plave i zelene boje, kao i između crvene i zelene. To je oblik dihromatizma u kojem se subjekt može samo doživljavati na talasnim dužinama 400-650 nm, umjesto uobičajenih 700 nm. Čisto crvena se ne vidi, a umjesto nje se pojavljuju crne; ljubičaste boje se ne mogu razlikovati od plavih. Tamnonarandžastao crvena može izgledati kao vrlo zatamnjena žuta, a sve narandžasto-žuto-zelene nijanse preduge valne dužine za stimuliranje plavih receptora pojavljuju se kao sličano žute nijanse. To je nasledno, spolno X-vezano svojstvo, prisutnno u oko 1% muškaraca.
Deuteranopija je vrsta nedostatka kolornog vida gdje su odsutni fotoreceptori za zeleni dio spektra. To utieče na diskriminaciju nijansi na isti način kao i kod protanopa, ali bez efekta zatamnjenja. Kao i protanopija, ovo je nasljedna, spolno X-vezana osobina, koja se javlja u oko 1% muške populacije.
Tritanopija je vrlo rijedak poremećaj kolornog vida u kojem postoje samo dva tipa pigmentnih konusa i totalno odsustvo receptora za plavi dio spektra u retini. Plave nijanse se vide kao zelenkaste, žute i narandžaste kao ružičaste, a ljubičaste boje izgledaju bordo. Lokus za ovu vrstu sljepila za boje se nalazi na hromosomu 7. Za razliku od protanopija i deuteranopija, tritanopija i tritanomalija nisu spolno vezane osobine i mogu se dobiti, a ne naslijediti, a mogu se preokrenuti u nekim slučajevima.
Anomalni trihromatizam Anomalni trihromatizam je čest tip naslijednih nedostataka viđenja boja, a javlja se kada je jedan od tri pigmentna čepića promijenjen u spektarskoj osjetljivosti.