Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, u novije vrijeme bosansko-hrvatsko-srpski (BHS) ili bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski (BCHS), pluricentrični je južnoslavenski jezik sa četiri međusobno razumljive standardne varijante, i to srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom. kojime govori oko 19 miliona ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski su normativne varijante srpskohrvatskoga jezika, zasnovane na istočnohercegovačkom dijalektu štokavskoga narječja.
Južnoslavenski jezici su historijski formirali dijalekatski kontinuum. Turbulentna historija regije, posebno zbog širenja Osmanskog Carstva, dovela je do složenog dijalekatskog i religijskog mozaika. Zbog migracija stanovništva, štokavsko narečje je postalo najraširenije narečje na zapadnom Balkanu, prodirući prema zapadu u područje kojim su ranije dominirali čakavski i kajkavski.: Bošnjaci, Hrvati i Srbi se razlikuju po religiji i historijski su često bili dio različitih kulturnih sfera, iako su veliki dijelovi ovih populacija živjeli jedni pored drugih pod stranom vlašću. Tokom tog perioda, jezik se nazivao raznim imenima, kao što su "slavenski" općenito, ili "srpski", "hrvatski" ili "bosanski" posebno. Na klasicistički način, nazivan je i "ilirskim".
Standardizacija srpsko-hrvatskog jezika pokrenuta je Bečkim književnim sporazumom iz 1850. od hrvatskih i srpskih pisaca i filologana decenijama prije nego što je osnovana jugoslavenska država. Od samog početka, književni srpski i hrvatski jezik pokazivali su male razlike, iako su oba bila zasnovana na istom štokavskom dijalektu - istočnohercegovačkom narodnom govoru Bosne i Hercegovine, karakterističnom po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987. U 20. vijeku služio je kao lingua franca bivše Jugoslavije, bivajući jedinim zvaničnim jezikom Kraljevine Jugoslavije (pod tadašnjim nazivom "srpsko-hrvatsko-slovenski"), te zvaničnim jezikom četiri republike bivše SFR Jugoslavije (SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj), kao i Republike Srbije i Republike Bosne i Hercegovine. Raspadom Jugoslavije tokom 1990-ih srpskohrvatski jezik prestaje biti u zvaničnoj upotrebi, te se iz njega razvijaju savremeni bosanski, hrvatski i srpski književni jezici a napori da se kodificira zaseban crnogorski standard se nastavljaju.
Savremena lingvistika i slavistika je podijeljena oko klasifikacije srpskohrvatskog jezika; pored teorije pluricentričnosti, pojavila se i teorija jezičkog dijasistema ('srednjejužnoslavenski dijasistem'), dok ga svjetska lingvistička organizacija SIL International smatra živim makrojezikom sa ISO 639-3 identifikatorom hbs.
Srpskohrvatski jezik ima nekoliko specifičnosti: tri izgovora ekavski, ijekavski i ikavski, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Jezička politika pred-jugoslavenskih lingvista je varirala između svojevoljnog nastojanja umanjivanja razlika (kroz zbližavanje standarda i literaturno napuštanje kajkavštine i slavenosrpskoga jezika i usvajanjem štokavskoga narječja) i nastojanja da se stvori čisti štokavski književni jezik; razdoblje Jugoslavije obilježava priznavanje samo dvije varijante srpskohrvatskoga jezika, tzv. 'zapadna' (hrvatska) i 'istočna' (srpska), gdje je istočna varijanta osjetno uzimala prednost pred zapadnom. Raspadom zajedničke države na snagu stupaju tendencije jezičkog separatizma, koji se ponajviše očitavaju kroz jezičko čistunstvo, te standardizacije zasebnih književnih jezika, među kojima i bosanski, a nakon raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore i crnogorski.
Pored štokavskoga narječja se ponekad u srpskohrvatski jezik svrstavaju i kajkavsko, čakavsko, te torlačko narječje. Dio lingvistike ova narječja smatraju zasebnim (mikro-)jezicima ili regiolektima zbog manjka uzajamne razumljivosti sa štokavskim narječjem.
Poput drugih južnoslavenskih jezika, srpskohrvatski ima relativno jednostavnu fonologiju, sa zajedničkim sistemom od pet samoglasnika i dvadeset pet suglasnika. Njegova gramatika se razvila iz opšteslavenskog jezika, sa složenom infleksijom, čuvajući sedam gramatičkih padeža u imenicama, zamjenicama i pridjevima. Glagoli pokazuju imperfektivni ili perfektivni aspekt, sa umjereno složenim vremenskim sistemom. Srpskohrvatski je jezik u kojem se koristi izostavljanje predznaka i ima fleksibilan red riječi, gdje je subjekat-glagol-objekat standardni. Može se pisati ili latinicom ili ćirilicom, a ortografija je izrazito fonemska u svim standardima. Uprkos mnogim jezičkim sličnostima među standardnim varijantama, svaka posjeduje prepoznatljive osobine, iako te razlike ostaju minimalne.
Također pogledajte Ilirski pokret Ilirski jezik (južnoslavenski) Bečki književni dogovor Novosadski dogovor Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika Deklaracija o zajedničkom jeziku Wikipedia na srpskohrvatskom jeziku
Napomene
Reference
Izvori
(COBISS-Sr) . Contents.
Dodatna literatura
Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question. Yale University Press, 1984. Bunčić, D, 2016. Serbo-Croatian/Serbian: Cyrillic and Latin. Biscriptality: A Sociolinguistic Typology, pp. 231–246. Franolić, Branko: A Historical Survey of Literary Croatian. Nouvelles éditions Latines, Paris, 1984. Franolić, B, 1983. The development of literary Croatian and Serbian. Buske Verlag.
Ivić, Pavle: Die serbokroatischen Dialekte. the Hague, 1958. (COBISS-CG) . . Magner, Thomas F.: Zagreb Kajkavian dialect. Pennsylvania State University, 1966.
(COBISS-CG) . Murray Despalatović, Elinor: Ljudevit Gaj and the Illyrian Movement. Columbia University Press, 1975. Spalatin, C, 1966. Serbo-Croatian or Serbian and Croatian?: Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal of March 1967. Journal of Croatian Studies, 7, pp. 3–13. Scando-Slavica, Volume 68, 2022 - Issue 1. 2022. Scando-Slavica, Volume 68, 2022 - Issue 1 Vergunova, Ludmila: The geographic distribution of Proto-Slavic dialectisms and the genesis of the South Slavic languages. 1996. (UNIVERSITY OF MICHIGAN LIBRARY) Vukotić, Vuk: On the Discursive Construction of Dialectal Varieties: The Case of Central South Slavic ‘Supradialects’. Scando-Slavica, Volume 68, 2022 - Issue 1 Zekovic, Sreten & Cimeša, Boro: Elementa montenegrina, Chrestomatia 1/90. CIP, Zagreb 1991.
Vanjski linkovi
Wikipedia na srpskohrvatskom jeziku
Kategorija:Konstruirani jezici Kategorija:Južnoslavenski jezici Kategorija:Srpskohrvatski jezik