Busovača je naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u Srednjobosanskom kantonu, Bosna i Hercegovina.
Geografija Naseljeno mjesto Busovača nalazi se u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje se križaju putovi Lašvanske i Lepeničke doline. Općina Busovača obuhvata 158 km² prostora na kojem je smješteno ukupno 47 naseljenih mjesta.
Historija Historija Busovače obuhvata razvoj Busovače i njenog šireg prostora od prahistorijskih i antičkih tragova, preko srednjeg vijeka, osmanske i austrougarske uprave, do zbivanja u 20. i 21. vijeku. Zbog položaja u Lašvanskoj dolini, na važnoj komunikaciji između Travnika i Sarajeva, Busovača je kroz stoljeća imala prometni, vojni i lokalno-upravni značaj.
Najstariji tragovi i antičko doba Područje današnje Busovače bilo je naseljeno i prije srednjeg vijeka. Na lokalitetima u busovačkom kraju zabilježeni su različiti arheološki ostaci, a službena općinska historija posebno ističe materijalne tragove rimskog prisustva: ostatke građevina od opeke u selu Polje, podzemnu grobnicu na brežuljku Borak, ruine rimskih kuća i miljokaz pronađen na Kaoniku.
Srednji vijek Slavensko stanovništvo doselilo se na šire područje srednje Bosne krajem 6. i početkom 7. vijeka, a od 10. do 12. vijeka prostor Sarajevsko-zeničke doline bio je dio ranog razvoja bosanske državnosti. Na području današnje Busovače sačuvani su ostaci više srednjovjekovnih utvrda, među kojima se u lokalnoj historijskoj tradiciji ističu Medvjedgrad (Stari grad), Gradina, Kaštela i Hum.
Srednjovjekovni sloj potvrđuju i brojni stećci, koji svjedoče o naseljenosti i kulturnom kontinuitetu prostora. U općinskom pregledu historije navodi se da su Kupres, Ravan i Carica bili srednjovjekovni gradići koje su Osmanlije teško osvojile u 15. vijeku.
Prema službenoj stranici Općine Busovača, naselje Busovača prvi se put u pisanim dokumentima spominje 16. augusta 1371. godine.
Prvi poznati stanovnik Busovače bio je Gojko Čepić. Gojko Čepić prodaje Mlečaninu Ivanu Boni Ronbaldu 30 milijara željeza prema načinu na koji je kupio isto od Hansa Sasinovića, koji je ujedno jemac za Gojka Čepića.„Goycus Çepich de Bossina in Busouaç facit manifestum quod ipse vendidit Johanni Bono Ronbaldo de Venetiarum miliaria triginta ferri secundum mostram illius ferri quam habet Chanussius Saxinouich ad pondus Venetiarum, quod pondus est miliaria libri MIIICXXIII et onçiarum IIII de Ragusio: et hoc ideo quia ipse Johannes promisit illi dare pro quolibet miliario ponderis Venetiarum ducatos auri XX et medietatem pannos ab aliis mercatoribus in Ragusio prout extimabit dictus Chanissius. Et debet dare istam quantitatem istius ferri usque ad festum sancti Luce proxime futuros ad tardius sub pena soluendi dicto Johanni ducatos auri centum et totumdapnum et interesse quod inde consequetur. Renuntiantes. Et dictus Chanissauus constituit se pleçium pro dicto Goyco. Et si dictus Goycus aducet Ragusium usque ad dictum terminum preditis de ferro dictam quantitatem teneatur illud dare ad dictum precium dicto Johanni si ipse Johannis illud voluerit et si noluerit possit illud vendere cuicumque sibi placebit. Et quit confexua ipse Goycus habuisse a dicto Johanne pro parte solutionis petiam unam panni de ducatos XXII” (16. august 1371. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Diversa Cancellariae, Svezak: XXIII, Folija 54 verso. Ovaj datum je osnova za obilježavanje Dana Općine Busovača.
U novijoj naučnoj bibliografiji zabilježen je i rad Emira O. Filipovića Crtice iz starije prošlosti Busovače, koji se bavi najstarijim sačuvanim i poznatim spomenom Busovače u historijskim dokumentima.
Osmansko doba Nakon osmanskog osvajanja srednje Bosne, Busovača se nalazila na važnoj prometnici od Banju Luke preko Travnika prema Sarajevu, pa je zbog tog položaja često bila izložena prolascima vojski, sukobima i bunama lokalnih feudalnih moćnika. U vrijeme osmanske vlasti Busovača se u pisanim izvorima spominje 1468. i 1480. godine, kada su se između Busovače i Viteza sukobile snage ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina i osmanska vojska.
Materijalni tragovi osmanskog perioda na busovačkom prostoru obuhvataju džamije, turbeta, nišane i druge spomenike. U stručnim i kulturno-antropološkim radovima zabilježeno je, naprimjer, i turbe neznanih šehida u Grabljama kod Busovače, uz magistralni put M5.
Austro-Ugarska uprava Tokom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine austrougarska vojska ušla je u Busovaču 14. augusta, gdje je uspostavila logor i otvorila ratnu bolnicu. U novom upravnom sistemu Busovača je dobila status političke ispostave fojničkog kotara u sastavu sarajevskog okruga.
U austrougarskom periodu grade se gospodarski, komunalni i javni objekti, među kojima se u općinskoj historiji navode željeznička stanica Kaonik, šumska uprava, pošta i telegraf, katolička crkva, groblja i pučka škola. Važan spomenik iz ovog razdoblja jest Crkva sv. Ante Padovanskog u Busovači, koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Busovača u 20. stoljeću
Kraljevina SHS/Jugoslavija i Banovina Hrvatska Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja nove južnoslavenske države 1918. godine, Busovača je imala status općine. Sporazumom Cvetković–Maček iz 1939. godine busovačko općinsko područje ušlo je u sastav Banovine Hrvatske.
Drugi svjetski rat i poraće Tokom Drugog svjetskog rata Busovača je zbog položaja na važnoj cesti prema Sarajevu imala vojni značaj. Od 1943. godine na taj teren prodiru partizanske snage koje izvode diverzije na komunikacijama i manje vojne operacije.
Iz socijalističkog perioda potječu i pojedini spomenici Narodnooslobodilačke borbe na području općine. U novijim pregledima kulturne baštine Busovače zabilježeno je da su nakon 1992. godine mnogi takvi spomenici zapušteni ili oštećeni.
Rat u Bosni i Hercegovini U ratu u Bosni i Hercegovini Busovača je, kao dio Lašvanske doline, imala izrazit strateški značaj zbog kontrole cestovnih pravaca između Travnika, Viteza, Kiseljaka i Sarajeva. U vojnohistorijskoj studiji Balkan Battlegrounds područje Viteza, Busovače i Novog Travnika opisano je kao sastavni dio viteške enklave tokom 1993. godine, na osjetljivoj liniji sukoba u srednjoj Bosni.
Hrvatsko-bošnjački sukob 1993. Nakon ultimatuma od 20. januara 1993. godine HVO je 25. januara napao općinu Busovača, pri čemu su učestvovali artiljerija i pješadija; u napadu je ubijeno više osoba, a bošnjačke radnje i restorani su uništavani i pljačkani.
Dana 27. januara 1993. pripadnici HVO-a ušli u Očehniće, uhapsili vojno sposobne muškarce i odveli ih u zatvor u Kaoniku, gdje su ostali zatočeni do februara i bili izloženi zlostavljanju. Sela Lončari, Merdani i Putiš napadnuta su u januaru 1993, a zatim ponovo i u aprilu iste godine.
U sažetku presude u predmetu Tužilac protiv Tihomira Blaškića Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) naveo je da se u općini Busovača ponavljao isti obrazac napada: artiljerijsko granatiranje sela Jelinak, Merdani i Putiš, upadi vojnika HVO-a i jedinice Džokeri u selo Lončari 17. aprila 1993, paljenje muslimanskih kuća i staja te protjerivanje i premlaćivanje civila; 19. aprila napadnuti su i Očehnići, gdje su ubijani civili, uključujući žene, a muslimanski stambeni objekti spaljeni.
MKSJ je u predmetima Blaškić te Kordić i Čerkez obrađivao zločine i progone na području srednje Bosne, uključujući Busovaču, kao dio šire političko-vojne kampanje protiv bošnjačkog stanovništva.
Logor Kaonik Logor Kaonik nalazio u nekadašnjoj kasarni JNA u Busovači, pri čemu su zatvor činila dva skladišta smještena stotinjak metara od ulaza u logor. U poslijeratnom periodu ovo mjesto ostalo je predmet istraživanja ratnih zločina i potrage za nestalim osobama. Godine 2022. najavljena je ekshumacija na prostoru nekadašnjeg logora Kaonik, odnosno današnjeg kruga Kazneno-popravnog zavoda u Busovači, po naredbi Suda BiH na zahtjev Tužilaštva BiH.
Poslijeratni razvoj i kultura sjećanja Nakon Washingtonskog sporazuma iz februara 1994. i završetka rata 1995. godine Busovača je, kao i šira srednja Bosna, prolazila kroz postepeni oporavak i obnovu. Poslijeratna historija Busovače obilježena je obnovom infrastrukture, povratkom stanovništva, sudskim procesima za ratne zločine i naporima da se sačuva kulturno-historijsko naslijeđe.
U kulturnoj i memorijalnoj ravni posebno mjesto imaju nacionalni spomenici i vjerski objekti, među kojima je Crkva sv. Ante Padovanskog u Busovači kao zaštićeno dobro države. Pored toga, tema ratnog naslijeđa prisutna je u obrazovnim i javnim programima suočavanja s prošlošću. MKSJ je 2016. godine u Busovači organizirao i prezentaciju za učenike o radu Tribunala.
Kultura Jugoslavenski film Hanka iz 1955. snimljen je prema događaju koji se zbio u Busovači. Ubojstvo Hanke, lijepe Ciganke, opisao je književnik Isak Samokovlija.
Nacionalni spomenici
Stanovništvo
Po Popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Busovača imala je 18.879 stanovnika, raspoređenih u 47 naselja.
Općina Busovača
Naseljeno mjesto Busovača
Politika Općinom rukovodi Načelnik općine koji se bira na lokalnim općinskim izborima svake četiri godine, na kojima se bira i Općinsko vijeće, koje se sastoji od 25 vijećnika, koji se biraju po partijskim listama. Članovi Općinskog vijeća se biraju direktno, te na osnovu dobijenih glasova, proporcionalno udjelu partije, zastupaju biranu partiju u općinskom vijeću. Ovlasti Načelnika općine i Općinskog vijeća regulisani su federalnim zakonima i statutom općine.
Načelnik općine
Na Općinskim izborima održanim 2. oktobra 2016. godine za načelnika općine Busovača izabran je Asim Mekić, član koalicije SDA/SBB sa 50,78% ili ukupno 4.566 glasova.
Općinsko vijeće
Na izborima za Općinsko vijeće, održanim 2. oktobra 2016. godine, izabrano je 11 predstavnika Stranke demokratske akcije (SDA), 10 iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), 2 iz Demokratske fronte, te po jedan iz Socijaldemokratske partije (SDP) i Hrvatske demokratske zajednice 1990 (HDZ 1990).
Poznate ličnosti Marinko Čavara Marko Alaupović
Reference
Vanjski linkovi
Zvanični sajt općine Busovača
Kategorija:Općine Bosne i Hercegovine Kategorija:Općine Federacije Bosne i Hercegovine Kategorija:Općine u Srednjobosanskom kantonu *