Utočište za ludake Kew (Kew Lunatic Asylum) je zatvorena psihijatrijska bolnica smještena između ulice Princess i bulevara Yarra u Kew-u, predgrađu Melburna u Australiji. Operativno od 1871. do 1988. Kew je bilo jedno od najvećih utočišta u Australiji. Kasnije poznat kao Willsmere, kompleks zgrada je napravljen između 1864. i 1872, po projektu arhitekata G. W. Vivian-a i Frederick-a Kawerau-a iz Victorian Public Works Office-a, da udomi rastući broj ludaka, alkoholičara i idiota u koloniji Viktorija.
Prvo je namjenski napravljeno utočište u koloniji Viktorija. Kew je također veće i skuplje nego utočišta u Araratu-u i Beechworth-u. Zgrade utočišta su tipični primjeri stila drugog francuskog carstva koji je bio popularan u viktorijanskom Melburnu. Dizajnirane da budu elegantne, lijepe, ali solidne i da budu viđene kao monumentalno utočište za umobolne sa ciljem prikazivanja Melburna kao civilovanog i benevolentnog grada dok se druga utočišta prikazuju kao zatvori. Ovi ciljevi su podrobnije ostvarivani upotrebom Ha-Ha zidova i obimnog zemljišnog posjeda. Dugo smatran kulturnom i historijskom znamenitošću Melburna, utočište Kew i njegov kompleks zgrada su registrovani kod Registra nacionalnih dobara (Register of the National Estate) u martu 1978.
Bez obzira na početne velike planove i ideale, utočište Kew je imalo tešku historiju prolazeći nekoliko ispitivanja kroz svojih 117 godina rada, uključujući Kraljevsku komisiju. Prenatrpanost, nedostatak odgovarajućeg upravljanja, manjak resursa, loši sanitarni uslovi i zaraze su bile opće kririke tokom prvih pet dekada utočišta, zastarjeli objekti i predavanje pacijenata na upravljanje utočištu su bile kritike kasnijeg perioda Kew-a.
Kew je nastavio da radi kroz 20. vijek kao bolnica za umobolne, mentalna bolnica ili psihijatrijska bolnica tretirajući akutne, gerijatrijske i pacijente kojima treba duža njega sve dok nije zatvoren u decembru 1988. Glavnu zgradu i okolno zemljište je prodala država 1980-ih i promijenjena im je namjena u stambenu.
Lokacija i planiranje Tokom 1950-ih postojeća utočišta za ludake kolonije Viktorija su bila prenatrpana. Utočište Yarra Bend, poslije samo 6 godina rada, je smatrano nepodesnim i Utočište za ludake Carlton (koje je originalno bilo zatvor) je bilo u stanju da mu je bila potrebna popravka. Kao rezultat, 1954. vlada kolonije Viktorija je odobrila izvještaj koji je predlagao lokaciju i projekat za novo utočište za ludake. Tadašnje naučno mišljenje je bilo da utočište za ludake treba biti izgrađeno na „zdravom mjestu“ izloženo suncu i i vazduhu, sa odvođenjem voda (...) na blagom uzvišenju sa plodnim i obradivim zemljištem“. U izvještaju Novog južnog Velsa, inspektor utočišta, Frederic Norton Manningje je tvrdio da je „izabrana lokacija od primarne važnosti. Od toga zavisi komfor, sreća i zdravlje pacijenata“. Ovako lokacija na najvišem vrhu brda preko rijeke Yarra gledano iz Yarra Bend-a je preporučeno od G. W. Vivian-a iz Public Works Office-a. Vivan opisuje lokaciju kao:
dio zemljišta, površine oko 400 akri, smješteno na rijeci Yarra, oko 4 milje od Melburna i pola milje sjeverno od sela Kew (...) izabrana lokacija je fina kosina, izdignuta oko 100 stopa iznad nivoa rijeke koja dozvoljava odogovarajuće odvođenje padavina i divno prilagođeno za ukrasno zemljište, izabrani pogled je jugoistočni i tokom ljetnih mjeseci osjeća se osvježavajući uticaj morskog povjetarca, a da nije izloženo jugoistočnim olujama.
G.W.Vivian, Izvještaj o predloženom utočištu za ludake Kew
Ideja da su povjetarac ili vjetrovite lokacije zdravi došla je od raširenog viktorijanskog vjerovanja da je bolest povezana sa prenatrpanošću i prljavštinom i da kužna isparenja nečistog vazduha uzrokuju epidemije. Predio koji je Vivian predložio za za utočište je originalno bio odvojen za seosku rezervu. Lokalno stanovništvo Kew-a je bilo uznemireno i pisalo je peticije vlastima protiv korištenja zemljišta. 340 akri (1,4 km2; 0,5 kv. milja) zemlje u okrugu Bourke, parohija Boroondara, grad Kew je permanentno rezervisan kao „lokacija za utočište za ludake“ u službenom listu (Government Gazete) 1864. Izgradnja je počela 1864. Međutim zaustavljena je skoro neposredno sa izvještajem o nekvalitetnim radovima na temelju. Slijedila je istraga i Frederick Kawerau je dao ostavku. Preduzimač Samuel Amess je nastavio izgradnju Kew-a po Kawerau-ovim projektima. Planovi su izvedeni iz planova koje je ranije skicirao Vivian i bili su u osnovi identični Kaweau-ovim projektima Ararat-a i Beechworth-a iako je Kew mnogo veći i mnogo skuplji sa cijenom od 198.334 funte.
Specifične osobine Kompleks utočišta je primjer E-plana za utočišta za ludake baziranog na modelu utočišta u Colnely Hatch-u (Engleska) iz 1850-ih. Projektom Kew-a su također razmatrana utočišta napravljena stilom baraka zahvaljujući njegovoj očiglednoj sličnosti sa utvrđenjem ili zatvorom. Zgrade su napravljene od ovećih cigala napravljenih od lokalne gline koja je tu kopana. Cigle su povezivane cementom. Glavni administrativni blok je trospratni sa ravnim krovom, koji se sa obe strane spušta pod nekim uglom, i kupolom. Dva višespratna krila odjeljenja nadograđena su sa svake strane, po jedno za svaki pol. Svako krilo ima četiri sprata i kulu sa krovom kao na glavnom bloku u kojoj se nalaze rezervoari za vodu. Krila odjeljenja su okružena dvorištima ograničenim verandama sa gvozdenim stubovima od kojih su mnoga sačuvana kad je kompleks prenamijenjen. Iznutra, spavaonice su imale plafone visoke 14 stopa (4,3 m) i svijetlo obojene zidove sa krevetima poredanim u redove. Podovi su bili od drveta, uglavnom da bi se mogli ribati. Glavni ulaz u kompleks je bio put sa tri trake iz ulice Princess (danas poznate kao Glavni put) koji se završavao eliptičnim putem ispred glavne zgrade. Drugi put (danas poznat kao Niži put) produžavao se od ulice Princess do stražnje kapije utočišta. Ovaj put je uglavnom korišten za isporuke u i iz utočišta kroz stražnju kapiju.
Dok su plan i detalji Kew-a slični sestrinskim utočištima u Araratu i Beechworth-u, utočište Kew je mnogo veće sa prednjim zgradama i kulama i mnogo je arhitektonski impresivnije. Kew-ove osobene kule i krovovi čine ga jednim od najčuvenijih arhitektonskih znamenitosti u Melburnu i jasno je vidljiv na istočnom horizontu.
Ha-Ha zidovi Još jedna specifična osobina utočišta Kew i njegovih sestrinskih utočišta je varijacija Ha-Ha zidova oko dvorišta za pacijente. Ovi zidovi su se sastojali od rova čija je jedna strana bila vertikalna i izgrađena od kamena ili cigle, a druga strana je bila kosa i prekrivena busenjem. Iznutra, zidovi su predstavljali visoku prepreku pacijentima odvraćajući ih od bježanja dok su spolja zidovi izgledali nisko tako da nisu izgledali kao zatvorski. Novinar The Argus-a opisao je zidove kao odlično rješenje koje omogućava pacijentima da vide spoljni svijet i rješenje koje radi na zatvorskom izgledu i osjećaju koji utiskuju zidovi starih utočišta. Mnogi od Kew-ovih Ha-Ha zidova su zadržani i ostali netaknuti dok su u Beechworth-u i Ararat-u djelimično razmontirani ili su rovovi zatrpani.
Uređenje zemljišta Zemljište utočišta Kew je originalno uređeno u tradiciji engleskih parkova. Ovo je bilo u skladu sa viktorijanskom idejom da bi prijatna ili lijepa okolina mogla pomoći u olakšavanju mentalnih muka pacijenata. Predloženo je da prvim sadnicama lokaciju snabdije baron Ferdinand von Mueller, direktor Kraljevske botaničke bašte u Melburnu. U početku je zemljište bilo zasađeno sa puno četinara i velikog drveća, hrastovima, brijestovima i Ficus macrophylla-ma i drvećem autohtonim u toj oblasti Eucalyptus camaldulensis i Eucalyptus melliodora koje je zadržano. Arhitekta parkova Hugh Linaker je 1913. zaposlen da uredi zemljište utočišta Mont Park. Kao arhitekta parkova državnog ministrastva za ludilo započeo je program poboljšanja uređenja zemljišta i sadnje drveća u drugim utočištima u Viktoriji uključujući Kew.
Sadnice četinara i avenije hrasta duž Glavnog i Donjeg puta su dobro formirane i porasle su do zrele veličine u 1940-im. Četinari su široko sađeni od 1860-ih zajedno sa Ficus macrophylla-om i povremeno sa hrastom. Hrastovi i brijestovi su šire sađeni od 1880-ih. Nije poznato da li je Linaker odgovoran za avenije hrasta ali izgleda da su mnogi od četinara, Pinus radiata, kanarskih borova, Cupressus macrocarpa, Araucaria cunninghami-ja, Araucaria bidwillii-ja i himalajskih kedrova zasađeni prije Linakera i hrastovi i brijestovi su mogli biti zasađeni ubrzo poslije njegovog imenovanja. Korištenje kašmirskog čempresa u uređenju je skoro sigurno zahvaljujući Linakeru koji je favorizovao vertikalno drveće. Moguće je da su dva preostala Cupressus macrocarpa duž Glavnog puta i Pinus radiata duž Donjeg puta drveće iz ranijeg plana sadnje. Nekoliko drveta i biljaka na zemljištu utočišta Kew i koliba Kew su Victorian Heritage Council i National Trust of Australia klasifikovali kao historijski značajne i zaštićeni su tokom prenamjene imanja.
Pacijenti Mnogi od početnih pacijenata su prebačeni iz utočišta Yarra Bend i utočišta za ludake Carlton i bili su smješteni u dva glavna krila - muškarci u desnom krilu, žene u lijevom. Odjeljenja su bila u stilu spavaonica i bila su podijeljena po tipu pacijenata - muški / ženski, oni koji plaćaju / siromašni, pokorni/buntovni. Površina ženskog odjeljenja je bila manja zahvaljujući perionicama i dvorištu za sušenje veša koji su bili na ženskoj strani utočišta.
Proces prijema Po Statutu o ludilu iz 1867, Zakonima o ludilu od 1880. do 1928. i Zakonu o mentalnoj higijeni iz 1933. ljudi su mogli biti primljeni u utočište na sledeće načine:
Na zahtjev prijatelja, rođaka ili poznanika, sa medicinskim certifikatom napisanim od dva medicinska stručnjaka. Ovaj metod je poboljšan Zakonom o mentalnom zdravlju iz 1959. koji je rekao da osoba može biti primljena na preporuku medicinskog stručnjaka koji je pregledao osobu. Ubrzo, koliko je moguće poslije prijema, upravnik bolnice je trebao pregledati pacijenta i ili odobriti preporučeno zadržavanje ili otpustiti pacijenta.
Svaka (luda) osoba pronađena da luta ili kojoj nije pružena odgovarajuća njega mogla je biti dovedena prije nego što narede dvojica sudija koji bi trebali narediti odvođenje osobe u utočište. Ovaj način je korišten za dovođenje osoba prije odluke dvojice sudija.
Svaki zatvorenik Krune za koga se misli da bi mogao biti lud mogao je iz zatvora biti prebačen utočište naređenjem kolonijalnog sekretara.
Dobrovoljni abonenti su bili oni koji su tražili da budu primljeni na obostrano dogovoren period (on 1915. naovamo).
Do kraja prvog svjetskog rata je bilo malo promjena u procesu prijema u Kew. Po dolasku, skupljena je promjenljiva količina podataka o pacijentima. Ovi osnovni podaci su uključivali: starost, pol, bračni status i bivšu adresu (ili naziv utočišta / zatvora iz koga je prebačen). Drugi detalji koji su traženi su uključivali: imena rođaka ili prijetelja, vjera pacijenta, zanimanje pacijenta i da li je neko drugi u porodici ikad bio klasifikovan kao umobolan. Druge informacije koje su zabilježene, kad su bile dostupne, su: datumi prethodnih prijema u bolnice, „oblik mentalnog poremećaja“, fizičko stanje („zadovoljavajuće“, „nezadovoljvajuće“, „slabo“, itd) i „trajanje trenutnog napada“. Od aproksimativno 1900. pa nadalje na prijemu su pacijenti fotografisani. Ako je osoba bila jako nemirna nije bila fotografisana. Imovina, kao što su knjige i odijelo, je često vraćana prijateljima ili porodici. Pacijenti su bili obavezni da obuku bolničku odjeću. Ovo je bilo korisno zbog asistencije javnosti u lahkom identifikovanju pobjeglih pacijenata, smanjenoj potrebi traženja odjeće (ili novca za odjeću) od porodica pacijenata ili imanja pacijenata i minimizovanja sukoba pacijenata kad pacijenti zamijene ili ukradu odjeću od drugog pacijenta. Imanjem osoba za koje je odlučeno da su umobolne je upravljao Master-in-Equity poznat i kao Master-in-Lunacy.
Dijagnoze