Vašingtonski sporazum bio je mirovni sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg-Bosne prvobitno potpisan 18. marta 1994. u Washingtonu, D.C, u Sjedinjenim Američkim Državama. Potpisali su ga predsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak.
Prema sporazumu, kombinovana teritorija koju su držale hrvatske i bosanskohercegovačke (u to vrijeme većinom bošnjačke) vladine snage podijeljena je na deset autonomnih kantona, čime je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i okončan bošnjačko-hrvatski sukob. Kantonalni sistem je odabran da spriječi dominaciju jedne etničke grupe nad drugom. Federacija Bosne i Hercegovine je kasnije postala jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, po Aneksu IV. dejtonskog sporazuma.
Naknadno potpisana Splitska deklaracija za jedan od ciljeva imala je stvaranje konfederacije između Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.
Pozadina
Uvod U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već u proljeće 1990. počele su nastajati prve političke stranke na nacionalnoj osnovi: 26. maja 1990. Stranke demokratske akcije (SDA), 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Uvođenje višestranačkog političkog sistema u SR Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.
Prvi višestranački opći i lokalni izbori, održani 18. novembra 1990, raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SRBiH istovremeno za članove Predsjedništva, Skupštinu SRBiH, skupštine 109 općina i Skupštine grada Sarajeva. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.
Za izbor članova Predsjedništva SRBiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi glasačkog lista) na kojima su bili kandidati: Muslimani, Srbi, Hrvati i Ostali, koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima i narodnostima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SRBiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% delegatskih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% delegatskih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SRBiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.
Na osnovu izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.
Predratni period Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Republike Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine. mini|169x169piksel|Izgled glasačkog listića za referendum o nezavisnosti. U političkom životu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu samo su se pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (Slovenija, Hrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake, te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (prema Ustavu SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost, a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.
Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, blizu Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je prerasla Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. augusta 1993.
Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status. Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.
Ratni period
Prvi sukobi mini|Teritorijalne promjene od januara 1993. do maja 1995. Također prikazuje i područja zajedničke kontrole HVO-a i ARBiH prije početka sukoba. Veliki broj srpskih ofanziva je počeo u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje u Sarajevu je počelo 6. aprila.Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History. New York University Press. . Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) mora povući sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske (VRS). Naoružana i opremljena iz zaliha JNA, te podržana od paravojnih organizacija iz BiH i Srbije, Vojska Republike Srpske je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije naseljenom Srbima. Godine 1993, kada je bošnjačko-hrvatski sukob započeo između vlade u Sarajevu i samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oko 70% teritorije države je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske.Riedlmayer, Andras (1993). A Brief History of Bosnia-Herzegovina . The Bosnian Manuscript Ingathering Project.
Zategnuti odnosi doveli su do brojnih lokalnih sukoba manjih razmjera krajem oktobra 1992. Ovi sukobi su uglavnom započinjali kako bi se zadobila kontrola nad vojnim zalihama, ključnim objektima i komunikacionim linijama, ili da bi se testirala sposobnost druge strane. Prvi od njih bio je oružani sukob u Novom Travniku 18. oktobra. Počelo je kao spor oko benzinske pumpe koju su dijelile obje vojske. Verbalni sukob je prerastao u oružani u kojem je poginuo vojnik Armije Republike BiH. Ubrzo su izbile borbe u cijelom gradu. I ARBiH i Hrvatsko vijeće odbrane mobilisale su svoje jedinice na tom području i postavile blokade na putevima. Sukobi manjeg obima brzo su se širili u regionu. Situacija se pogoršala 20. oktobra nakon što je ubijen zapovjednik HVO-a Ivica Stojak iz Travnika, za što je HVO optužio 7. muslimansku vitešku brigadu.
Dvije vojske su se međusobno sukobljavale na putu snabdevanja Jajcem 21. oktobra, kao rezultat blokade puta kod Ahmića postavljene prethodnog dana po nalogu "Koordinacionog odbora za zaštitu Muslimana", a ne ARBiH komande. Snage ARBiH na blokadi puta odbile su pustiti HVO da prođe prema Jajcu, a sukob koji je uslijedio rezultirao je jednim ubijenim vojnikom ARBiH. Dva dana kasnije blokada je uklonjena. Idućeg dana došlo je do novog okršaja u općini Vitez. Ovi sukobi su trajali nekoliko dana sve dok Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) nisu pregovarale o prekidu vatre.