Alfred Veliki (staroengleski: Ælfrēd; 849 – 26. oktobar 899) bio je kralj Wessexa od 871. do 899. Alfred je uspješno branio svoje kraljevstvo od vikingških pokušaja osvajanja i do svoje smrti je postao dominantni vladar u Engleskoj. On je bio prvi kralj koji je sebe nazvao "kraljem Anglosaksonaca". Detalji njegovog života su opisani u radovima velških naučnika u 10. stoljeću i biskupa Asera. Kao pobožni hrišćanin, Alfred je imao milostiv i staložen karakter koji je ohrabrivao obrazovanje i poboljšavao pravni sistem, vojnu strukturu i kvalitet života.
Djetinjstvo Alfred je rođen u selu Wanating, sada Wantage, Oxfordshire. Bio je najmlađi sin kralja Wessexa Ethelvulfa i njegove supruge Osburh. Godine 853., u 4. godini, je poslan u Rim gdje je, prema Anglosaksonskoj hronici, pomazan za kralja od strane pape Lava IV. Viktorijanski pisci kasnije su tumačili ovu anticipatornu krunidbu kao pripremu za njegovo ustoličenje na prijestolje Wessexa. Međutim, njegovo nasljedstvo se nije moglo predvidjeti u to vrijeme, pošto je Alfred imao tri starija brata. Pismo pape Lava IV pokazuje se da je Alfred pogrešno protumačio ovo pomazanje, namjerno ili slučajno. Alfred je zatim 855. išao u pratnji svog oca na hodočašće u Rim gdje je proveo neko vrijeme na dvoru franačkog kralja Karla II.
Po povratku iz Rima 856. Ethelvulfa je svrgnuo njegov sin Ethelbald. Kako ne bi došlo do građanskog rata, magnati kraljevstva su se sastali na Vijeću kako bi napravili kompromis. Ethelbald je zadržao zapadni Wessex, a Ethelvulf istočni Wessex. Kada je kralj Ethelvulf umro 858, Wessexom su vladala tri brata: Ethelbald, Ethelberht i Ethelred. Legenda kaže da je mladi Alfred u to vrijeme živio u Irskoj gdje se liječio. Naime, Alfred je bio patio od Kronove bolesti. Kipovi u Winchesteru i Wantageu Alfreda prikazuju kao velikog ratnika. Dokazi ukazuju da on nije bio fizički jak. Iako mu nije nedostajalo hrabrosti, on je bio poznat po svojoj intelektualnoj naravi.
Vladavina Alfredove braće mini|Alfred Veliki Tokom kratke vladavine Athelbalda i Athelberhta, Alfred se ne spominje. 865. dolazi vojska Vikinga iz Danske sa namjerom da osvoje četiri kraljevstva koja čine Anglosaksonsku Englesku. Alfred se spominje u vladavini njegovog trećeg brata Athelreda 866.
To je razdoblje u kojem biskup Asser spominje Alfreda kao priznatog nasljednika koji je usko povezan sa vladajućim monarhom. On je bio dobro poznat i germanskim plemenima sa kojima su anglosasi bili usko povezani.
Borba protiv invazije Vikinga Godine 868. Alfred se bori sa svojim bratom Athelredom u neuspješnom pokušaju da zadrže veliku pogansku vojsku pod vodstvom Ivara Bonelessa iz susjedne kraljevine Mercije. Na kraju 870, Vikinzi su se povukli. Godina koja je uslijedila nazvana je Alfredova. U devet bitaka su se borili sa različitim rezultatima, iako mjesto i datum dvije bitke nisu zabilježeni.
31. decembra 870. počela je bitka kod Englefielda. Zatim je uslijedio bitka kod Readinga gdje im je težak poraz nanio Ivarov brat Halfdan Ragnarsson 5. januara 871. Četiri dana kasnije, Anglosaksonci su izvojevali briljantnu pobjedu u bitci kod Ashdowna na Berkshire Downu, vjerovatno blizu Comptona. Alfred je posebno bio zaslužan za uspjeh ove posljednje bitke.
Kasnije tog mjeseca, 22. januara, englezi su poraženi u bitci kod Basinga. Zatim su ponovo poraženi 22. marta u bitci kod Mertona. Atherled je umro ubrzo nako toga, 23. aprila.
Kralj u ratu
Rane borbe i porazi U aprilu 871. kralj Atherled je umro, a Alfred je došao na prijestolje Wessexa unatoč činjenici da je Atherled imao dva maloljetna sina, Athelhelma i Athelvolda. To je bilo u skladu sa sporazumom koji su Atherled i Alfred napravili ranije na skupu u Swinbeorgu. Braća su se složila da ko god od njih dvojice prvi umre da će drugi naslijediti svu njegovu imovinu.
Njegovi sinovi su dobili samo nepokretnu imovinu u vidu novca. S obzirom da su bili u ratu sa Viginzima, Alfredovo stupanje na prijestolje je bilo neosporivo.
Dok je on bio zauzet oko bratova pogreba, Vikinzi su porazili Engleze u njegovoj odsutnosti na neimenovanom mjestu, a opet zatim u njegovoj prisutnosti u maju na Wiltonu. Poraz na Wiltonu razbio je sve preostale nade da Alfred osvoji cijelu Englesku. On je bio prisiljen potpisati mir sa njima, iako izvori ne govore koji su bili uvjeti mira. Biskup Asser je tvrdio da su pogani pristali napustiti područje u kojem je vladao Alfred.
Viginzi su se povukli u jesen 871. u London. U Londonu su napravili Croydon, Grasevend i Waterloo most. U sljedećih pet godina Vikinzi su osvojili sve druge dijelove Engleske.
Sa njihovim novim vođom, Guthrumom, Vikinzi su 876. napali i zauzeli Wareham u Dorsetu. Alfred ih je blokirao, a oni nisu mogli izaći iz njega. Zatim je dogovorio mir koji se sastojao u razmjeni talaca. Međutim, Vikinzi nisu održali mir, i nakon što su pobili sve taoce, povukli su se pod okriljem noći u Exeter u Devonu.
Alfred je blokirao njihove brodove u Devonu a Vikinzi su, sa preostalom flotom koja je bila razbacana u oluji, morali da se povuku u Merciju. U januaru 878. Vikinzi iznenada napadaju Chippenham, kraljevsko utočište u kojem je Alfred boravio za Božić. Većina ljudi su bili ubijeni, osim kralja Alfreda i njegovih vitezova koji su od drva u močvari napravili jako utvrđenje. Tu su nakon Uskrsa napravili tvrđavu Athelney i iz tog utvrđenja borili se sa neprijateljem. Iz te tvrđave Alfred je zauzeo Somerset, Wiltshire i Hampshire.
Popularna legenda, porijeklom iz hronika 12. stoljeća, govori o tome kako je Alfred dao sklonište seljaku svjestan svog identiteta.
Kontranapad i pobjede U sedmoj sedmici nakon Uskrsa (4. - 10. maja 878), Alfred je došao u Hampshire gdje je podigao grofoviju. Odatle je Alfred počinjao sve napade na Vikinge.
Alfred je pobijedio u narednoj bitci kod Edingtona. Zatim je opkolio Vikinge u Chippenhamu. Jedan od uslova predaje je bio da Guthrum pređe na kršćanstvo. Tri sedmice kasnije, Guthrum i 29 njegovih glavnih ljudi su kršteni u Athelney.
Osam dana kasnije održana je velika svečanost u Somersetu, nakon čega Guthrum ispunjava svoje obećanje i napušta Wessex. Nema savremenog dokaza da su Alfred i Guthrum dogovorili formalni sporazum u tom trenutku a tzv. Ugovor iz Wedmora je izum modernih historičara. U ugovoru Alfreda i Guthruma iz 880, sačuvan na univerzitetu Cambridge na staroengleskom jeziku, stoji da se kraljevstvo Mercija dijeli na dva dijela. Granica između Alfredovog i Guthrumovog kraljevstva je bio ulazak rijeke Temze u rijeku Leu, rijekom Leom do Lutona, odakle je išla ravnom linijom do Bedforda, a od Bedforda pratila je rijeku Ousu do Watling streeta. Drugim riječima, Alfred je uspio zauzeti zapadnu Merciju i Danelow. Tako je Alfred je imao kontrolu nad Londonom i Essexom.
Mirna godina, obnova Londona Godine 880, potpisivanjem ugovora između Alfreda i Guthruma, Guthrum je neutralizovan kao prijetnja. Alfred je još uvijek bio prisiljen da se bori sa ostalim Vikinzima. Godinu dana kasnije, 881. Alfred se borio protiv četiri Vikingška broda na pučini. Dva su broda bila uništena a ostali su se predali.
Godine 883. kralj Alfred dobiva podršku iz Rima te dobija brojne poklone od pape Marinusa. Prema Asseru papa je odobrio izuzeće od poreza svim Anglosaksoncima koji borave u Rimu.
Nakon potpisivanja sporazuma sa Guthrumom, Alfred je bio pošteđen sukoba velikih razmjera neko vrijeme. Uprkos relativnom miru, kralj je bio prisiljen da se bavi brojnim racijama i upadima Vikinga. Među njima je bio upad u Kent u toku 885, što je bila najveća borba od Guthruma. Napadači su izgradili privremenu tvrđavu kako bi opkolili grad. Kao odgovor na upade, Alfred je vodio Anglosaksonsku vojsku protiv Vikinga, koji su pobjegli na brodove i otplovili na drugi kraj Britanije.
Nedugo nakon što je pobijedio Vikinge u Kentu, Alfred je poslao svoju flotu u istočnu Englesku. Svrha ove ekspedicije se raspravlja, a Asser tvrdi da je zbog pljačke Vikinga. Na rijeci Stour flota je dočekala Vikinge i uslijedila je bitka. Anglosaksonsi su pobijedili a zatim su kod ušća rijeke zaplijenili mnogo brodova.
Godinu dana kasnije Alfred je povjerio London svom sinu Athelredu. Obnova Londona napredovala je u drugoj polovini 888, i vjeruje se da je on dodao utvrđenja pored postojećih rimskih zidina.
Ovo je period u kojem se gotovo svi hroničari slažu da je ovo prvo ujedinjenje Engleske. Ovo nije bilo vrijeme kada je Alfred bio poznat kao kralj Engleske, ali je u to vrijeme on imao veliku vojnu i političku moć u Engleskoj.
Između obnove Londona i nastavka upada Vikinga 890, Alfredova vladavina je bila prilično tiha. Relativni mir bio je poremećen smrću Alfredove sestre Athelsvite, koja je umrla na putu za Rim 888. Godinu dana kasnije Guthrum, Alfredov bivši neprijatelj, umro je i pokopan je u Hadleighu u Suffolku.
Guthrumova smrt je stvorila vakuum u vlasti. Mnogi su željeli da zauzmu njegovo mjesto u narednim godinama. Tako je rat bio na vidiku.
Odbijanje napada Vikinga Nakon zatišja, u jesen 893, Vikinzi su ponovo napali. Prešli su u Englesku sa 330 brodova u dvije divizije. Osvojili su Kent i Milton. Okupatori su doveli i svoje žene i djecu, ukazujući na pokušaj osvajanja i kolonizacije. Alfred je zatim preuzeo poziciju sa koje ih je mogao samo da posmatra.
Dok je Alfred bio u pregovorima sa Hasteinom, Vikinzi su pretekli snage Alfredovog najstarijeg sina Edvarda, a zatim su poraženi u Sariju. Oni su se sklonili na ostrvo u Thornei gdje su blokirani, i na kraju su se morali vratiti nazad u Essex, gdje su doživjeli još jedan poraz u Shoheiburyu.
Alfred je išao prema svom sinu kada je čuo da su Vikinzi zauzeli obalu sjevernog Devona. Alfred je odjednom pojurio prema zapadu i podigao opsadu u Exeteru. U međuvremenu, Hastein je krenuo na Thames Walley, sa idejom da pomogne svojim prijateljima na obali. Ali su ih dočekali sa velikim snagama i prisilili da se povuku u Buttington. U pokušaju da probiju englesku liniju bivaju poraženi. Tako poraženi pobjegli su u Shoebury gdje su uništili rimske zidine Chester. Englezi nisu pokušali zimsku blokadu, ali su uništili svu zalihu hrane u okrugu. 894. zbog nedostatka hrane Vikinzi se povlače ponovo u Essex. Početkom 895. Vikinzi su sa svojim brodovima prešli rijeku Temzu i rijeku Leu i napravili utvrđenje 32 km sjeverno od Londona. Direktan napad Vikinga na London je bio spriječen, i Alfred je izvršio opstrukciju rijeke kako bi spriječio izlazak brodova. Kako Vikinzi nisu mogli proći niz rijeku oni su odlučili prezimiti u Cwatbridgeu u Bridgnorthu. Naredne 896. oni su odustali od borbe. Neki su se povukli u Nothumriu, a neki u istočnu Englesku. Oni koji nisu imali veze sa Engleskom vratili su se nazad u Europu.
Vojna reorganizacija Anglosaksonska plemena koja su napala Britaniju u petom i šestom stoljeću, oslanjali su se uglavnom na pješadiju od koje je vojna moć nekoliko ranih Anglosaksonskih kraljevstava u Engleskoj zavisila. Tu vojsku su uglavnom služili slobodni ljudi koji su u slučaju odbijanja vojnog roka gubili svu zemlju. U zakonu koji je donio kralj Ina od Wessexa 694. kaže se:
Ako plemić koji ima zemlju zanemaruje vojni rok, dužan je da plati 120 šilinga ili gubi svoju zemlju; a plemić koji nema nikakvu zemlju plaća 60 šilinga zbog zanemarivanja vojnog roka.
Iako su i Vikinzi i Anglosaksonci imali veliku vojsku, oni su se razlikovali u strategijama. U svojoj borbi, Anglosaksonci tradicionalno više vole da napadnu direktno sastavljanjem svojih trupa u zid napredujući ka meti i primicanju zida u odbrani.
Nasuprot tome, Vikinzi radije biraju lagane mete te ih pljačkaju. Alfredova nova strategija ratovanja sastoji se u tome da se pokrenu manji napadi u bezbjednoj i osiguranoj bazi u kojoj bi mogli pružati jak otpor. Ove baze su bile pripremljene unaprijed, često po zarobljavanju imanja i povećavanju odbrane sa okolnim rovovima, bedemima i palisadama.