Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila je samoproglašena i djelomično priznata fašistička marionetska država Trećeg rajha i Kraljevine Italije"Independent State of Croatia", Britannica Online Encyclopedia za vrijeme Drugog svjetskog rata, između 1941. i 1945. godine. Proglašena je 10. aprila 1941, nakon invazije Sila Osovina na Kraljevinu Jugoslaviju.
Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske potpomognuto je njemačkim nacističkim režimom. Vođa njenog stvaranja je bio Ante Pavelić zajedno s Ustaškim pokretom. Obuhvatala je područja Hrvatske (bez obale i gradova Split, Zadar, Rijeka i Pula), čitavu Bosnu i Hercegovinu, dijelove Srijema sa gradom Zemunom. Kapitulacijom Italije, NDH preuzima vlast nad gradovima i otocima koji su do tada bili pod italijanskom upravom, te kasnije nad Bokom kotorskom. Glavni grad bio je Zagreb, veći centri bili su: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Dubrovnik i Osijek. Vojska je bila sastavljena od ustaške i domobranske vojske. Glavne religije su bile katolicizam, islam i pravoslavlje.
Sa svjetske pozornice NDH je nestala oslobađanjem teritorije od strane jedinica jugoslavenskih partizana 1945. godine.
Nastanak Bjelovarski ustanak Hrvati u kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost. Dana 8. aprila otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Grđevcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žandarmerijsku stanicu u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, koji istog dana proglašava "uskrsnuće hrvatske države". U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.
Proglašenje Od 5. aprila 1941. Ante Pavelić preko radio stanice glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. aprila 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započela je ulaziti u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.
Kvaternikov proglas Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.
Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.
Bog i Hrvati! Za dom spremni!
Mačekova izjava Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.
Administrativna podjela Juni 1941. Tokom juna je dogovorena upravna podjela NDH: velike župe (na koncu ih je bilo 22) kotari - 142 (u početku, broj je varirao tokom rata) kotarske ispostave - 31 (u početku) općine - 1006 grad Zagreb - glavni grad
Juli 1941. Podjela NDH 1941-43. godine|250px|mini|desno mini|desno|250px|NDH nakon kapitulacije Italije 1943-45.
NDH je bila podijeljena na 10 velikih župa. Nakon priprema, koje su trajale četiri mjeseca, napravljena je u julu 1941. konačna podjela na 22 velike župe:
velika župa sjedište Zagorje Varaždin Prigorje Zagreb Bilogora Bjelovar Baranja Osijek Vuka Vukovar Posavje Brod na Savi Livac i Zapolje Nova Gradiška Gora Petrinja Pokupje Karlovac Modruš Ogulin Vinodol i Podgorje Senj Cetina Omiš Hum Mostar Dubrava Dubrovnik Vrhbosna Sarajevo Usora i Soli Tuzla Lašva i Glaž Travnik Pliva i Rama Jajce Krbava i Psat Bihać Sana i Luka Banja Luka
Kotari u NDH Velika župa Kotari Baranja Đakovo, Donji Miholjac, Našice, Osijek, Podravska Slatina, Valpovo, Virovitica, Beli Manastir Bilogora Bjelovar, Čazma, Garešnica, Đurđevac, Grubišno Polje, Koprivnica, Križevci Bribir - Sidraga Grahovo, Drniš, Knin Cetina Brač, Hvar, Imotski, Makarska, Omiš, Sinj Dubrava Bileća, Čapljina, Dubrovnik, Gacko, Ravno, Stolac, Trebinje Gora Bosanski Novi, Dvor, Glina, Kostajnica, Petrinja, Sisak Hum Konjic, Ljubuški, Metković, Mostar, Nevesinje, Posušje Krbava - Pset Bihać, Bosanska Krupa, Hrvatski Petrovac, Cazin Lašva - Glaž Fojnica, Travnik, Visoko, Zenica, Žepče Lika - Gacka Gospić, Gračac, Korenica, Otočac, Perušić, Udbina Livac - Zapolje Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Daruvar, Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Požega, Prnjavor Modruš Delnice, Ogulin, Slunj, Vrbovsko Pliva - Rama Bugojno, Duvno, Glamoč, Jajce, Kupres, Livno, Prozor, Varcar Vakuf Pokupje Jastrebarsko, Karlovac, Pisarovina, Vojnić, Topusko Posavje Bijeljina, Brčko, Brod, Derventa, Gradačac, Županja Prigorje Donja Stubica, Dugo Selo, Kutina, Samobor, Sveti Ivan Zelina, Velika Gorica, Zagreb Sana - Luka Banja Luka, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most Usora - Soli Doboj, Gračanica, Kladanj, Maglaj, Teslić, Tešanj, Tuzla, Zvornik Vinodol - Podgorje Brinje, Crikvenica, Karlobag, Kraljevica, Novi, Senj Vrhbosna Čajniče, Foča, Rogatica, Sarajevo, Srebrenica, Višegrad, Vlasenica, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, SjenicaVladimir Dedijer - Antun Miletić: "Genocid nad Muslimanima 1941-1945, zbornik dokumenata", Sarajevo, 1990, Kladnica Vuka Hrvatska Mitrovica, Hrvatski Karlovci, Ilok, Irig, Ruma, Stara Pazova, Šid, Vinkovci, Vukovar, Zemun Zagorje Čakovec, Ivanec, Klanjec, Krapina, Ludbreg, Novi Marof, Pregrada, Prelog, Varaždin, Zlatar
Padom Italije, još neki krajevi su kao posebni kotari ušli u sastav NDH.
Stanovništvo Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po procjeni Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost procjene je oko jedan posto). Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milion Srba.
Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvještaju Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerovatno zato što je u to vrijeme još bila u sastavu NDH.
Prema tom izvještaju, od navedenog broja stanovnika bilo je: 4.817.000 Hrvata (uračunati muslimani), 1.848.000 Srba, 145.000 Nijemaca, 70.000 Mađara, 37.000 Slovenaca, 44.267 Čeha i Slovaka.
Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.
Ivan Košutić, međutim, navodi neki drugi izvještaj istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zauzima državnu teritoriju od 100.265 km2, ima 6.474.331 stanovnika, od toga: Hrvata 4.868.831, Srba 1.250.000, Nijemaca 170.000, Mađara 69.000 i Slovenaca 37.000.
Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18.823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. U italijanskoj okupacionoj zoni, prema navodima istog ureda, živi oko 100.000 stanovnika Hrvatske. (Košutić, str. 57)
Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste.
Usposatava NDH thumb|left|Poruka kojom se pozivaju Jevreji i Srbi da predaju oružje pod rizikom da budu oštro osuđeni Nakon napada Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine i brzog poraza Kraljevske jugoslavenske armije (Jugoslavenske Vojske), zemlju su okupirale snage Osovine. Sile Osovine su ponudile Vladku Mačeku priliku da formira vladu, budući da su Maček i njegova stranka, Hrvatska seljačka stranka (Hrvatska seljačka stranka – HSS}}) imali najveću izbornu podršku među jugoslavenskim Hrvatima – ali je Maček odbio tu ponudu."Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945." [...] Vladko Maček, prvak HSS-a, koji je u aprilu 1941. zastupao većinu Hrvata, nije bio voljan prihvatiti "nezavisnost" koja se tada nudila po cijeni koju je Adolf Hitler nametnuo.
Dana 10. aprila 1941. godine njemačka vojska preuzela je kontrolu u Zagrebu. Uz njihovu podršku, penzionirani potpukovnik Slavko Kvaternik, zamjenik vođe ustaša, proglasio je stvaranje Hrvatska| Nezavisne Države Hrvatske (NDH)]] "u ime Hrvata i poglavnika Ante Pavelića". Nekoliko dana kasnije, 15. aprila 1941. godine, Ante Pavelić se vratio u Zagreb iz egzila u Italiji[], a 16. aprila 1941. godine preuzeo je vlast kao državni vođa, ili "Vođa" (Poglavnik), obavljajući funkciju premijera.
Pristajući na zahtjeve Benito Mussolini|Benita Mussolinija]] i fašističkog režima u Kraljevini Italiji, Pavelić je nerado prihvatio Aimonea, 4. vojvodu od Aoste, kao figurativnog kralja NDH pod svojim novim kraljevskim imenom, Tomislav II. Aosta nije bio zainteresiran da bude figurativni kralj Hrvatske: Nakon što je saznao da je imenovan za kralja Hrvatske, rekao je bliskim kolegama da misli da je njegova nominacija bila loša šala njegovog rođaka, kralja Viktora Emanuela III, iako je prihvatio krunu iz osjećaja dužnosti. Nikada nije posjetio NDH i nije imao utjecaja na vladu, kojom je dominirao Pavelić. Sa strateške perspektive, osnivanje NDH bio je pokušaj Mussolinija i Hitlera da smire Hrvate, a istovremeno smanje korištenje resursa Osovine, koji su bili hitnije potrebni za Operaciju Barbarossa. U međuvremenu, Mussolini je iskoristio svoju dugogodišnju podršku hrvatskoj nezavisnosti kao polugu da prisili Pavelića da potpiše sporazum 18. maja 1941. u 12:30, prema kojem su srednja Dalmacija i dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ustupljeni Italiji.
Prema istom sporazumu, NDH je bila ograničena na minimalnu mornaricu, a italijanskim snagama je data vojna kontrola nad cijelom Hrvatska obala. Nakon što je Pavelić potpisao sporazum, drugi hrvatski političari su ga ukorili. Pavelić je javno branio odluku i zahvalio Njemačkoj i Italiji na podršci hrvatskoj nezavisnosti..Tanner, 1997, p. 147 Nakon što je odbio vodstvo NDH, Maček je pozvao sve na poslušnost i saradnju s novom vladom. Katolička crkva je također otvoreno podržavala vladu. Prema Mačeku, nova država je u Zagrebu dočekana "valom entuzijazma", često od strane ljudi "zaslijepljenih i opijenih" činjenicom da je nacistička Njemačka "upakovala svoju okupaciju pod eufemističkim nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Ali u selima, napisao je Maček, seljaci su vjerovali da je "njihova borba u proteklih 30 godina da postanu gospodari svojih domova... i njihova zemlja je pretrpjela ogroman udarac".Maček, pp. 220–231 thumb|right|200px| Antisemitski plakat u Zagrebu, koji reklamira izložbu o "destruktivnom radu Jevreja u Hrvatskoj" i "rješenju jevrejskog pitanja u NDH".