desno|mini|250p|Drevna karta Indije
Mahabharata (sanskrit - महाभारत) je indijski ep i vjerovatno najveći ep u svjetskoj književnosti. Po predaji obuhvata sto hiljada šloka odnosno dvostiha od po 32 sloga. Ustvari, predajom su se hiljadama godina oblikovale dvije okvirne recenzije sanskritskog teksta u Indiji: sjeverna od 82 hiljade šloka i južna od 95.600 šloka. U kritičko izdanje od toga ušlo je 73.900 šloka. Tih je, dakle, 147.800 stihova desetak puta više od 15.700 heksametara "Ilijade" ili preko dvanaest puta više od 12.100 heksametara "Odiseje" koji su po dužini usporedivi sa šestnaestercem šloke.
Vrijeme nastanka djela Obično se u indološkoj literaturi prihvata sud E. W. Hopkinsa. On je smatrao da početke staroindijskog epskog pjesništva možemo, doduše, stavljati i 700 ili 1.700 godina p. n. e., ali o tome ne možemo nešto pouzdano znati, a da počeci predaje o Bharatama, kako je to još bio smatrao Albrecht Weber, sežu do razdoblja vedskih obrednih djela brahmana. Međutim za ovaj ep se ne može tvrditi da su predaje o Bharatama ili Kurnima u njemu skupljene prije 400. godine p. n. e. Predaje o Pandavama i polubožanskom Krišni mogle bi poticati iz razdoblja od 400. do 200. godine p. n. e. Prerada s Krišnom kao sveobuhvatnim božanstvom i mnoštvom poučne puranske građe mogla je uslijediti između 200. p. n. e. i 100-200. nove ere. Posljednje knjige i početak prve su mogli biti dodani između 200. i 400. godine. U istom periodu mogla se napuniti poučnom građom 13. knjiga i izdvojiti se iz 12. knjige. Poslije tog razdoblja mogli su se prihvatati tek pojedinačni dodaci. Moglo bi se reći da su to otprilike oni koje je otklonilo iz teksta sadašnje kritičko izdanje.
U 5. vijeku se na nekom natpisu već spominje Mahabharata kao djelo od sto hiljada šloka, dakle, u potpunom opsegu. A kako se u epu češće spominju Yavane, izvorno Jonjani, s kojima su se Indijci prvi put sreli u doba Aleksandra Velikog, tekst kakav danas postoji ne može biti stariji od 4. vijeka p. n. e., a završetak u 3. vijeku nove ere.
U svojoj knjizi o Ramayani, J. L. Brockngton Righteon Rama, The Evolution of an Epic, OUP, Delhi 1984. složio je sličan pregled razvoja drugog velikog staroindijskog epa, stavivši mu početak u 5. vijek p. n. e.
Ramayana je sigurno dovršena prije Mahabharate ali je vjerovatno mlađa u začecima. Stoga se čini bliskom istini sud J. A. B. Buitenena da se začeci Mahabharate mogu najvjerovatnije zamisliti negdje u 8. ili 9. vijeku p. n. e. Međutim i on se slaže da je "knjižnica djela" koju znamo kao Mahabharatu mogla biti osnovana tek oko 400. godine p. n. e., a prestati nabavljati prinose oko 400. n. e. nav. dj., Uvod, str. XXIV-XXV.
O starosti predmeta Mahabharate svakako još se treba istaknuti da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identificirali kao Hastinapuru, staru prijestolnicu Kurua, Ahiććatru i Kampilyu, gradove Panćala, i druge lokalitete poznate iz velikog epa. Oni pokazuju kulturu ranog željeznog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim lončarstvom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljika C-14 pokazuje da potiču otprilike iz perioda oko 1000. godine p. n. e.C f. Mahabharata, Myth and Reality, Diffcring Vicivs, ed. by S. P. Gupta & K S. Ramachandran, Delhi 1976, str. 23-51 i 52-80 (B. B. Lal, V. N. Misra, A. H. Dani, R C. Gaur, D. P. Agganval, Sheila Kusumgar).
To mora biti i period kada su se počele pjevati pjesme o vladarima Kurua i Panćala i otada se nikada nisu prestale pjevati jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pjesama kroz dugo razdoblje njihovog stvaranja, sabiranja i razvoja velike pjesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i potpun gubitak cijele te predaje, bar prije trenutka njenog zapisivanja. Ali ta predaja je, na svoj način, još i danas živa, kao što još i danas stoji grad Mathura i još je uvijek središte živog Krišninog kulta i kao što ime Indraprastha i danas označava dio Delhija oko Stare tvrđave.
Sadržaj djela Jezgru Mahabharate čini priča o sukobu oko nasljedstva između dviju grana plemena Kuru.
1. knjiga: Knjiga o početku
Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele naslijediti kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na rijeci Gang. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slijep, ali je prvi i umro. Panduove sinove pošalju u daleki dvor gdje su im bratići željeli podmetnuti požar, ali oni izbjegnu klopku. Neko vrijeme se kriju, a onda stiču na dvoru kralja susjednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampilyi uz Gang, kraljevu kćer na takmičenju za ženu. Njom se, uz neobična objašnjenja, ženi sve petero braće. Pošto su tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje podijeliti kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu sa najstarijim, Duryodhanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu s najstarijim, Yudhišthirom, koji će dobiti područje oko Yamune, nasuprot Hastinapuri na Gangu. Tu Panduovi sinovi izgrade prijestolnicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Yadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha istjerao iz Mathure na Yamuni, nasuprot Kampilyi na Gangu, te su se preselili u Dvaraku na Kathiawaru. U četverouglu spomenutih prijestolnica postoje naslutlivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobija i Krišninu sestru Subhadru za ženu.
2. knjiga: Knjiga o sabornici
Pošto Yudhišthira primi svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, prije kojeg su se Pandave morali iskazati ratničkim uspjesima na sve četiri strane svijeta i na Krišnin poticaj savladati Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapuru. Tu im priređuju kockarsko takmičenje pri kojem Yudhišthira zbog prijevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru otići s braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele ponoviti progonstvo.
3. knjiga: Knjiga o šumi
Braća doživljavaju neobične pustolovine u šumi, naročito veliki strijelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Yudhišthira.
4. knjiga: Knjiga o Virati
Trinaestu godinu Pandave provode s Draupadi prerušeni služeći kralja Matsya Viratu u njegovoj prijestolnici Upaplavyi. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susjednih Kurua i Trigarta. Time stiču novog saveznika, Viratina kći se udaje za Arđuninog sina od Subhadre Abhimunyua.
5. knjiga: Knjiga o pripremama
Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Međutim, Duryodhana, sada Dhrtaraštrin prijestolonasljednik odbija da im išta ustupi. Obje strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru.
6. - 13. knjiga
6-10. knjiga opisuje tok velike bitke i slave junaka koji su se borili i ginuli. Prve četiri se zovu po zapovjednicima vojske Kaurava: Knjiga o Bhlšmi (6), Knjiga o Droni (7), Knjiga o Karni (8) i Knjiga o Šalyi (9); svi oni su junački pali u borbi, a Pandave su ih, po Krišninim savjetima, mada i sami veliki junaci, redom savladavali lukavstvom uz osjetne moralne dileme, a na kraju je tako i Duryodhanu savladao Bhima. Peta se zove po jezivom pokolju koji je izveo posljednji zapovjednik Kaurova Asvatthaman sa jedinom dvojicom svojih preostalih vitezova: Knjiga o noćnom prepadu (10).
Nakon strašnih knjiga o bici slijedi 11. knjiga: Knjiga o ženama, gdje se opisuje naricanje žena i pogrebni obredi za pale junake. Dhrtaraštrina žena Ganhari tuguje nad palima u objema vojskama i proklinje Krišnino pleme, a Panduova udovica Kunti otkriva svojoj djeci da im je silni protivnik Karna bio rođeni brat iz njenog predbračnog života.
Jedini od palih vojskovođa na životu je bio stari Bhišma i ležao je sve vrijeme na bojnom polju sav izboden Arđuninim strijelama jer je snagama svog značaja, životnih odricanja i duhovne discipline stekao vlast nad časom smrti i čekao vrijeme kada će Sunce krenuti put sjevera jer je ono povoljno za oslobođenje od svijeta. U 12. knjizi, Knjizi o smirenju, i 13. knjizi Knjizi o poukama, dolazi do njega pobjednik Yudhišthira sa velikim poštovanjem, očajan zbog krvave pobjede i pokolja rođaka, učitelja i prijatelja, te prima od mudrog samrtnika duge pouke o oslobođenju duše, ali i o vladanju i dužnostima kralja u svijetu. Napokon, Bhišma umire i vrše se pogrebni obredi za njega.
14. - 20. knjiga
desno|mini|200p|Bitka Kurukshetra
14. knjiga: Knjiga o konjskoj žrtvi: Yudhišthira se smiruje, posvećuju ga za kralja Hastinapure, a potom po Krišninom savjetu prinosi veliku konjsku žrtvu koja kralja treba očistiti od grijeha i potvrditi njegovu neospornu vlast.
15. knjiga: Knjiga o pustinjačkom stanu: Kralj Dhrtaraštra, kojeg su dotad Pandave petnaest godina pazili kao da im je otac jer je izgubio sve svoje sinove, odlučuje napustiti svjetovni život i sa svojim najbližim otići kao pustinjak u šumu da se pripremi za smrt.
16. knjiga: Knjiga o kijačama: Pandave saznaju da se Krišnino pleme zatrlo na nekoj pijanci u tučnjavi kijačama uslijed Gandharine kletve, a braća Krišna i Balarama su se vratili na nebo.
17. knjiga: Knjiga o velikom putu: I Pandave sa Draupadi napuštaju kraljevstvo ostavljajući Abhimanyuovog sina, a Arđuninog unuka Parikšita za nasljednika. Kreću na veliko hodočašće na Himalaje na kojem svi do Yudhišthire padaju od iznemoglosti, sve dok po posljednjeg, Yudhišthiru, ne dođe sam Indra, kralj bogova, sa Dharmom, bogom pravde, da ga vode u nebo.
18. knjiga: Knjiga o usponu na nebo: Yudhišthira ne nalazi braću i ženu na nebu nego u paklu gdje ispaštaju za svoje grijehe i lukavstva u ratu, ali kada odlučuje da i on ostaje radije tu uz njih nego da sam pođe na nebo, dovršava se vrijeme ispaštanja i svi stižu u nebo i preobražavaju se u božanstva.
Time se posljednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gdje se i rođenje Pandava objašnjava božanskim porijeklom Yudhišthire od boga Dharme, Bhime od boga vjetra Vayna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče porijeklo od boga Sunca Surye, a u Bhišmi se utjelovio bog neba Dyaus.
Razvoj Svakako neće ni sva ta okosnica priče poticati iz iste starine, ali ovdje radi kratkoće treba upozoriti makar samo na glavne smjerove u kojima se ep u toku predaje širio.
U junačku pjesmu su se uklapale druge pjesme iz repertoara pjevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, kojih sudbine pričaju posjetioci Pandavama za vrijeme dugog boravka u šumi jer podsjećaju na sudbinu Pandava, ali su dobile sretan tok i time donose utjehu. Kada su brahmani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim brahmanskim mitovima i legendama, poput priče o vjernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama, poput priče o brahmanu Dađaliju i sitnom trgovcu Tuladhari koji veliča nenasiljeR. Katičić, Stara indijska književnost, MH, Zagreb, 1973., str. 111-126.
Ta uklapanja i proširenja sadržaja naročito su onda izmijenila prirodu epa kada su, naprimjer, polazeći od pitanja nasljedstva u epu, koje je jedno od vrlo znatnih pitanja obredno-pravne nauke dharmašastre, razvila oko originalnih paradoksa, na kojima se gradi višeslojna organizacija priče, čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne stale pretvarati u eksplicitnu dharmašastru.